„Tuga je pogled okrenut prema sebi, a sreća je pogled okrenut prema Bogu”, riječi su uskoro proglašenog sveca, mladića Carla Acutisa. Najdublja tuga zbog gubitka Boga i neizmjerna sreća zbog njegova pronalaska preplavile su srce Marija Magdalene koja je u nedjeljno jutro, „još za mraka” došla na grob i plakala tražeći Isusa (usp. Iv 20,1-18). Anđeli su je pitali za razlog njezinih suza, a potom i uskrsli Isus kojega nije odmah prepoznala. Prepoznaje ga tek kada iz njegovih usta začuje svoje ime (usp. Iv 20,16).
Isus i nama postavlja pitanje „Zašto plačeš?”, a kada Bog postavlja pitanje to nikada nije slučajno i uvijek se događaju velike stvari. Počevši od prvoga pitanja „Adame, gdje si?” (Post 3,9), Bog pokazuje svoju brižnu zainteresiranost za čovjeka. Koji su uzroci naših suza? Možemo li sa svetim Franjom reći da plačemo jer Ljubav nije ljubljena ili plačemo gorko poput Petra zbog spoznaje vlastite nevjernosti Bogu (usp. Mt 26,75)? Hod kroz ovaj život obilježen je razdobljima sreće i tuge, radosti i žalosti. Кrоz Віblіјu vіdіmо рrіmјеrе Bogu vjernih osoba kојe раtе оd tugе: Мојѕіје і Іlіја iako ѕu učіnіlі vеlіkа čudа u Воžје іmе, іzrаzіlі su žеlјu da se okončaju njihove teške okolnosti i da umru (usp. Br 11,15; 1Kr19,4). Kralj Dаvіd, čovjek po Božjem srcu (usp. 1Sam 13,14), tіјеkоm žіvоtа іѕkuѕіо je veliku tugu koju je izražavao u psalmima. Potom Job, Jeremija, pa i sam Isus iѕkuѕіо je vеlіku tugu kada je umrо nјеgоv drаgі рrіјаtеlј Lаzаr (usp. Iv 11,35). Tuga i depresija nisu grijeh, no kada im se prepuštamo i počnu nam kontrolirati postupke i odnose, mogu dovesti do grijeha. Marija Magdalena isprva nije podigla pogled s groba, a suze su joj zamutile vid te nije prepoznala Uskrsloga. Ponekada ni mi koji ispovijedamo svoju vjeru u Krista uskrsloga ne prepoznajemo znakove njegove prisutnosti u nama i oko nas, ne podižemo pogled s uzroka naših suza. Čini se lakše uživati u vlastitoj boli napajajući se suzama, nego dopustiti da radost i nada ispune i preoblikuju naša srca. Kao da je lakše ostati u prošlosti zarobljen i izranjen, nego se okrenuti budućnosti. Budućnost od nas traži aktivno sudjelovanje u izgradnji vlastite radosti koja nije emocija, nego povjerenje u Božju prisutnost i njegovo djelovanje u životu.
Isus Mariji Magdaleni postavlja još jedno pitanje: „Koga tražiš?” Nije prvi put da Isus postavlja to pitanje, jer na početku svoga javnog djelovanja isto pitanje postavlja Ivanovim učenicima koji pođoše za njim (usp. Iv 1,38) i vojnicima u Getsemantskom vrtu koji su došli uhvatiti ga (usp. Iv 18,4). Isus ovo pitanje postavlja svakom čovjeku jer svaki traži nekoga tko će mu obrisati suze, tko će ga voljeti vjernom ljubavlju i tko će ga spasiti. Svaki čovjek traži Boga kao Marija onoga jutra i plače zato što ga ne nalazi. Zbog čega ga ne nalazi? Možda jer mu je pogled još uvijek u druge ljude od kojih očekuje spasenje, u vlastitu pamet i sposobnosti. Tuzi je često uzrok razočaranost nama samima jer smo sanjali više i od sebe očekivali više. Kada se to nije dogodilo, preplavila nas je i zaslijepila tuga, slomljeni ponos i zavist zbog uspjeha drugih te ne vidimo Uskrsloga. Dobro je plakati, ali ne i cijeli život oplakivati. Važno je da tuga kroz suze iziđe iz srca kako bi se ono napunilo radošću u susretu s Uskrslim te kako bismo jasnije vidjeli sebe i svijet. Da bismo izbjegli opasnost cjeloživotnog tugovanja, neminovno je odgovoriti na ovo Isusovo pitanje „Koga tražiš”. Ako su uzrok naših suza položaji i stvari kojih nemamo ili osobe koje apsolutiziramo, našoj tuzi nema kraja niti ima uskrsnuća našim razapinjanjima. Naprotiv, ako tražimo Onoga koji je dao život da bismo mi živjeli i koji je pobijedio smrt kako ona u nama ne bi imala posljednju riječ, ako tražimo Krista uskrsloga, naša će tuga biti prolazna. Ona je sastavni dio naše emotivne strukture i pokazatelj osjećajnosti i osjetljivosti, no nipošto ne smije biti stil života. Isus ožalošćene naziva blaženima (usp. Mt 5,4), s time da na izvornome, grčkom jeziku na kojem je evanđelje napisano stoji „blago onima koji se ožalošćuju”. To je unutarnja bol onih koje pogađa tuđa smrt ili patnja, bol zbog grijeha prema Bogu i bližnjemu. Jedan od prvih monaha, Efrem Sirijski, kaže da je lice oprano suzama neizrecivo lijepo. Blago onom čovjeku koji ima dar suza te ga dotiče patnja drugih, nasilje, nepoštenje, moralni nered, gaženje ljudskih prava i života.
Dobro je i iscjeljujuće osjetiti tugu ako su razlozi za nju pravi. No ne smijemo zaboraviti razloge za radost i nadu koji ih nadilaze te snagu Uskrsloga koja je kadra preobraziti ponekada zastrašujuću stvarnost. Njega je potrebno tražiti „još za mraka”, u nesigurnosti svitanja novoga dana, kao što ga je tražila Marija Magdalena. Tek kada on prestane biti sahranjen u grobu naše prošlosti, u lijesu navika, kada podignemo zaplakani pogled i najprije sebi odgovorimo na pitanje „Koga tražiš”, dogodit će se spasonosni susret s Uskrslim. On je zapravo cijelo vrijeme tu, a naš uskrs započinje tek kada opazimo njegova djela u svom životu i začujemo kako nas zove po imenu. Uskrs je susret s Onim koji zna tko si. U Isusovu glasu koji nas zove po imenu otkrivamo tko smo za njega, kako nam prenosi prorok Izaija: „Imenom sam te zazvao: ti si moj! Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim” (Iz 43,1.4). Onaj koga traži naša duša poznaje nas po imenu, znade tko smo, poznaje našu prošlost, naše tuge, ali i našu spremnost da ga tražimo i kada nas obavija mrak.
s. Branka Perković