U samostanu sestara franjevki u Bijelom Polju kod Mostara održan je seminar posta, molitve i šutnje koji je trajao od 10. do 13. srpnja 2025. godine. Geslo ovog seminara glasilo je: „Ne boj se, samo vjeruj!“. I upravo u tom svjetlu, u nekoliko redaka želim podijeliti što je obilježilo dane koji su za mene postali blagdan duše i tijela.
Osjećala sam duboku potrebu za povratkom. Povratkom Bogu, povratkom sebi. Ponovno otkriti ljepotu življenja u jednostavnosti. Svakodnevnica u kojoj sam živjela bila je stresna, puna buke vanjskog svijeta u kojem sam teško mogla čuti Božji glas i prepoznati put kojim me On želi voditi.
Stoga sam se odlučila na ovaj korak. I ponovno se uvjerila kako post, odricanje i umiranje sebi zapravo nanovo rađaju.
Seminar smo započeli zahvalnošću. Časna sestra Ljilja vodila nas je tijekom naših blagovanja i podsjećala kako kruh nije samo hrana nego sredstvo približavanja euharistijskom kruhu i kako ga moramo blagovati s dubokom zahvalnošću, svjesni kako pojedini ljudi u svijetu uopće ne znaju što je kruh (zbog čega oni mole „hranu našu svagdanju“).
Ranije ustajanje i jutarnja sveta misa dobro su nas pripremale za svaki nadolazeći dan. Na predavanjima, sestra je s jednostavnošću i dubinom progovarala o stvarima koje svi nosimo u sebi – o odnosima roditelja i djece, o braku i supružnicima, o tome kako biti bližnji jedni drugima, o međuljudskim odnosima općenito, potkrepljujući ovo mnogim primjerima. Imala sam dojam da svakoga vidi, čuje, svakome pristupa s mudrošću i blagim srcem.
Velik dio vremena provodili smo u kapelici pred Presvetim. Njegova prisutnost unosila je mir. Sav stres nestajao bi pred Njim. To me osvijestilo kako češće tijekom dana trebam pristupiti Isusu i biti svjesna kako je tu u svakom trenutku. Taj mir, tu prisutnost, zasigurno nosim kući.
I osobna molitva dobila je novu dubinu. Uz post, tišinu i ozračje sabranosti, riječi su postajale manje važne, a srce sve otvorenije. Imali smo priliku provesti i sat vremena noću sami pred Presvetim – to je bilo sveto vrijeme predanja. Zajedničke molitve također nije nedostajalo. Molitva Gospine krunice, Krunice Božjeg milosrđa i molitva psalama bile su naše zajedničke molitve.
Čak je i popodnevni odmor imao svoju svrhu. Podsjetio me koliko je važno zaustaviti se, odmoriti tijelo od rada i bilo kakvog drugog oblika naprezanja. Prekidamo rad kako bismo ostatak dana mogli biti produktivniji, i na duhovnom i na fizičkom planu.
Pogledali smo i film Tulsa, snimljen prema istinitom događaju, koji nas je duboko potresao i potaknuo na razmišljanje o vlastitom kršćanskom pozivu. Nakon toga uslijedila su „kumstva“ – šetnje u paru, u kojima smo jedni s drugima dijelili svoje dojmove o filmu, ali i mnogim drugim temama.
Jedan od posebnijih trenutaka bio je onaj kada smo jedno po jedno izlazili pred Isusa. Izgovarali bismo svoje ime i riječi: „Evo me, Isuse! Zvao si!“ Kleknuli bismo pred Njega, dok su ostali za nas molili, pjevali. To je bio čin predanja, povjerenja, ljubavi.
Nedjeljnu svetu misu predvodio je fra Andrija Majić. Njegove riječi ostale su mi duboko urezane: Bog ne odustaje od nas, ni kada mi krenemo u suprotnom smjeru. Okrijepljeni Riječju i Euharistijom, sjeli smo za zajednički stol, gdje smo nahranili i tijelo, uz divne razgovore.
Ta nedjelja nam je donijela pravo uskrsnuće iz naših umornih, opterećenih svakodnevnica. Otišli smo s tog mjesta drugačiji. Lakši. Dublji. Tiši. Radosniji. Poput novih stvorenja.
Josipa Udovičić