Drage sestre!
Pjesma stvorova
Godina je 1225. Dvije godine prije smrti, Franjo posjećuje Klaru i Sestre u Sv. Damjanu i tamo neko vrijeme boluje. U sobici, vjerojatno u nekoj ćeliji uređenoj za fratre koji opsluživahu klarise, «siromašne gospođe», boravio je preko pedeset dana i noći, u tami i molio Boga za pomoć… Odlučio je uvijek zahvaljivati Bogu i sastaviti mu Pohvalu. U dnu tame patnje, blista božanska utjeha. Unutarnji razgovor s Bogom. Iz toga jakog, velikog unutarnjeg svijeta, Franjo sastavlja pjesmu poznatu kao “Pjesma stvorova”. Iz jakog unutarnjeg svijeta nastaju svjedoci.
Siromašak ju nije sastavio u trenutku radosti, blagostanja, već naprotiv – usred teškoća. O kakva je to životna pouka. Franjo je gotovo slijep, i u svojoj duši osjeća težinu usamljenosti kakvu nikad prije nije iskusio. On ne vidi, a vidi! On je sam, a nije sam! On je tužan, a pjeva! To su suprotnosti koje stalno vidimo u životu svetih ljudi. Pjesma je “Hvala Bogu”! Franjina zahvalnost Bogu za stvorenja, za praštanje, za ljubav, za smrt jest duboka svjest veličine Božje. Ove godine navrši se 800 godina od tog događaja i pjesme koja se i danas pjeva i poziva ljude na zahvalnost.
Biti i ljubiti
On nije samo prošao kroz povijest, on je oblikovao povijest. To sveci čine! Oni oblikuju svoje vrijeme, a ne vrijeme njih. Kažu nam mudri ljudi da postoje dvije vrste svetaca: oni koji se štuju zbog čudesa koje su činili, njima se ljudi zagovaraju kako bi se i njima dogodila takva čudesa. I oni drugi sveci koji se štuju ne zbog onoga što su činili, nego zbog onoga što bijahu. Takav je Franjo. On je bio.
To je razlika Padovanca i Asižanina, Sv Terezije i Sv Ivana od križa i mnoštva drugih. Čudo i život. Franjino najveće čudo je bio njegov život. Ta BITI je najveći izazov. Tako BITI postaje uzor. Franjo postaje “Forma Minorum” (Uzor manje braće). Jer taj dobar BITI uvijek je uzor. Po Franji razumijemo da je svetost dostižna, da čovjek postane svjestan da zidovi koje su podigli oholi ljudi ne doseže do neba, nego da svetost ima duži put. Franjina duhovnost kao i franjevačka tradicija i teologija temelje se “na vrijednosnom izjednačavanju istine i ljubavi” (Marija Pehar). Tako BITI I LJUBITI postaju temeljna škola života, jednostavnosti i savršenosti.
Habit i zavjet
Naš habit i naši zavjeti su znak da i mi želimo biti. Želimo biti i ljubiti. A kako ćemo biti i ljubiti? Kaže Sv. Bonaventura, Franin životopisac: „Oholost je početak svakoga grijeha, stoga je poniznost temelj svake kreposti.” Jedino po njoj možemo biti i ljubiti.
Poput zagrebačkog Bonaventure tada možemo kazati:
“O Ti koji jesi i nikada nisi!
O daj mi, Dobri, biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
O ti koji jesi: Biti mi daj.” (Fra B. Duda)
Drage sestre! Draga Barbara, Celeste, Sanja i Vedrana! Ovaj dan kada se spominjemo Franjinih rana i patnje, kada se sjećamo pjesme zahvalnosti, kada vi oblačite habit i obećavate biti, uvijek biti, u slobodi biti, neka Vaš život bude dobar BITI! Uzor svetoga. Moguće je biti svetac. Postavite visoko ljestvice svetoga. I moći ćete biti. Prije dva dana švedski atletičar Duplantis na Svjetskom prvenstvu u Tokiju po 14. put je srušio svoj svjetski rekord u skoku s motkom preskočivši nevjerojatnih 6,30 metara. (od 6,16 pa dalje.) Stalno je išao više, više, više. U duhovnom živtou je to takodjer moguće.
Što dalje vidimo, dalje ćemo i otići, što dublje gledamo, dublje ćemo i postati. Ta: “Što je čovjek više, Bogu je lakše nešto mu o koncu spustiti.” (P. Gudelj, pjesnik). Ta “zvono nije zvono dok ne zazvoni. Pjesma nije pjesma dok se ne otpjeva. Ljubav nije ljubav dok se ne daruje!” (Oscar Hammerstein)
Neka vam je ovaj dan prvi dan ostatka vašega života bude početak vječnoga BITI.
Neka Vam Gospodin uvijek sačuva slobodu, čisto srce i poslušnost njegovoj riječi. Amen.
Fra Jozo Grbeš