U subotu, 18. listopada 2025., stotinjak sestara iz cijele Provincije okupilo se u Gospinom svetištu na Širokom Brijegu, gdje je održana prva mjesečna duhovna obnova u novoj školskoj godini. Hodočašće je bilo prožeto sabranošću, molitvom, zajedništvom i razmatranjem o Mariji – Zvijezdi nade.
Duhovni početak na mjestu mučeništva
Obnova je započela na ratnom skloništu, mjestu mučeništva hercegovačkih fratara, gdje su se sestre okupile u sabranosti i molitvi. Provincijska predstojnica s. Franka Bagarić tom je prigodom istaknula:
„Ovo mjesto nije samo podsjetnik na stradanje, nego i poziv da ustrajemo u vjeri te i same budemo graditeljice mira i nositeljice nade. Ovdje se ispunjamo hrabrošću i mirom, trajnim znakom da se istina i ljubav ne mogu uništiti.“
Uslijedila je molitva krunice i Trećeg časa u crkvi Uznesenja BDM, gdje su sestre nastavile duhovni hod. Gvardijan i župnik fra Jure Barišić uputio je riječi dobrodošlice, naglasivši da je želja za hodočašćem duboko upisana u čovjekovo biće, prisutna još od Abrahama, Mojsija, proroka, Marije i Josipa, pa sve do samog Isusa:
„Čitavo Pismo govori o Božjem narodu kao hodočasničkom narodu. Čitav Isusov život bio je hodočašće – prema Ocu i prema čovjeku.“
Nakon pokorničkog bogoslužja i sakramenta pomirenja, fra Jure je održao duhovni nagovor na temu „Marija, Zvijezda nade“.
Marija – svjetlo koje tiho vodi
U nagovoru podijeljenom u tri dijela, fra Jure je govorio o porijeklu naziva „Zvijezda nade“, o Mariji u evanđeljima te o značenju njezina primjera za život Školskih sestara franjevki.
Nagovor je započeo tumačenjem izraza „Zvijezda nade“, koji potječe od sv. Bernarda iz 12. stoljeća:
„Ako pušu vjetrovi kušnje, ako nailaziš na stijene i oluje: pogledaj zvijezdu, zazovi Mariju.“
Ova slika, istaknuo je fra Jure, nije tek pjesnička, već duboko teološka:
„Marija je poput zvijezde na noćnom nebu – tiha, ali postojana. Ne traži pažnju, ali pokazuje smjer. I kad je sve oko nas nejasno, njezina prisutnost donosi nadu.“
Traženje Isusa u redovničkom životu
U drugom dijelu nagovora, fra Jure je produbio evanđeoske trenutke u kojima Marija traži Isusa – među mnoštvom i u hramu. Ovi prizori, rekao je, duboko govore redovnicima:
„Možemo svakodnevno sudjelovati u liturgiji, služiti, govoriti o Bogu, a da izgubimo Isusa iz vida. Aktivizam nas može udaljiti od osobnog odnosa s Njim.“
Kad se Isus „izgubi“, pozvani smo, poput Marije, zastati i vratiti se tamo gdje smo ga posljednji put susreli:
„To je u molitvi, u tišini, u sabranosti. U hramu srca. Tamo gdje Bog govori tiho, ali jasno.“
Što nosimo u srcu?
Fra Jure je potaknuo sestre na iskreno preispitivanje:
„Što pohranjujem u svom srcu – Isusa ili nešto drugo? Ako u središtu moga bića prebiva Krist, iz mog će života izlaziti mir, blagost i istina.“
Srce je, rekao je, prostor u kojem se oblikuje autentičnost. Samo Bog i čovjek znaju što se u njemu nalazi.
Marijina prisutnost – blaga, ali snažna
Zatim se osvrnuo na Marijinu pozornost. Marija je u svom životu najprije pažljivo slušala Božju riječ, a zatim bila pozorna na potrebe bližnjih. Pohodila je Elizabetu, noseći joj Isusa, ali i radost.
„Biti redovnica znači donositi Krista, u šutnji, osmijehu, prisutnosti. Ljudi bi trebali osjetiti radost kada nas susretnu, kao što se Elizabeta obradovala Marijinu dolasku.“
„Marija hita Elizabeti noseći joj Isusa. Tako i vi, kao redovnice, pozvane ste donositi Krista onima kojima služite, radosno, s osmijehom, s mirom.“
Posebno je naglasio važnost unutarnjeg života:
„Apostolat redovnice rađa se iz kontemplacije. Hranite se u samoći pred križem, pred Euharistijom, u klanjanju.“
Marija u životu Školske sestre franjevke – suputnica, uzor, majka nade
U završnom dijelu nagovora, fra Jure je posebno progovorio o tome što znači nasljedovati Mariju kao Zvijezdu nade upravo u redovničkom životu Školske sestre franjevke.
Za sestru koja želi slijediti Krista po primjeru sv. Franje, Marija nije tek uzor izdaleka, već majka, sestra i tiha suputnica na svakodnevnom putu vjere.
„Redovnica poput Marije ne traži prvo mjesto. Ona je znak nade ondje gdje ljudi traže smisao. Njezin mir, vedrina i povjerenje u Božju providnost svjedoče da Bog nije dalek, nego živ u meni, u nama.“
Pozvao je sestre da budu živi tabernakuli, koje Krist ispunja iznutra kako bi se On očitovao izvana – u djelima, poučavanju, pažnji i prisutnosti.
„Budite majke nade. U svijetu koji gubi smisao, vi budite one koje strpljivo i tiho svjedoče da je Bog još uvijek ovdje.“
Govorio je i o vjernosti pod križem, gdje se redovnički život često kuša, ali i pročišćuje.
„Krist nije sišao s križa. Ljubio nas je do kraja. I vi ljubite do kraja i kada ne vidite plodove, i kada je teško. Prigrlite križ i vidjet će te plodove.“
Nagovor je završio molitvenim pozivom:
„Uzmite Mariju za ruku. Neka vas vodi kao majka dijete. Neka vas njezino tiho svjetlo uvijek vraća na pravi put – put vjernosti, predanja i služenja.“
Zajedništvo oko oltara i stola
Duhovna obnova zaključena je euharistijskim slavljem koje je predslavio fra Željko Tomić u koncelebraciji s fra Jurom Barišićem. Nakon mise, sestre su se okupile na zajedničkom objedu i radosnom druženju u samostanu sv. Josipa na Puringaju.
Ono najvažnije što su ponijele sa sobom jest nutarnji mir koji se rađa u tišini molitve i nada koja svijetli poput Marije na putu svakodnevnog služenja.
