Značajke Franjina života:
- Bratstvo
I gdje god braća jesu ili se susretnu, neka se međusobno jedan prema drugom pokažu domaćima. I neka bez straha jedan drugom očituju svoju potrebu; jer ako majka hrani i ljubi svoga tjelesnog sina, koliko brižljivije mora svaki ljubiti i hraniti svoga duhovnog brata.(PPr 6).
Prva značajka franjevačkoga života jest bratstvo. Franjo zapravo ne osniva Red, nego bratstvo, obitelj, i onaj koji je sunce nazvao bratom i smrt sestrom, u svom Pravilu očituje izvanredan smisao bratimljenja, razumijevanja i dobrote; u Pravilu se veoma često pojavljuju riječi “braća” i “bratstvo”. Zbog toga se novi redovnici ne prozvaše siromašni katolici, niti Kristovi siromasi, kako bi to moglo proizići iz običaja onog vremena, nego “braća”, jer Franju prvenstveno zanima bratstvo. Njegov Red mora biti bratstvo, jedinstvo braće, kako to svjedoči samo ime: “Svi neka budu jednostavno braća”. Novi način zajedničkog života pretpostavlja uvijek, također i kod putujućeg evangeliziranja, da budu barem dvojica: “U ime Gospodnje idite čedno putem po dvojica”. Franji je nezamisliv samotnjački život, pa je stoga i u samotištima predviđena prisutnost više braće, kako se to vidi iz posebnog Pravila koje je za samotišta napisao Franjo: “Koji bi htjeli živjeti redovničkim životom u samoći neka ih bude trojica ili najviše četvorica.” Jedno od očitovanja zajedničkog života sv. Franje i njegovih drugova je jednak habit za sve. Najprije on oblači odjeću (habit) pustinjaka, ali kasnije preuzima odjeću apostola kako bi izrazio svoj evangelizacijski rad, te želi da taj habit obuku oni koji žele živjeti njegovo iskustvo, tako da taj habit bude znak raspoznavanja braće, njihova jedinstva i njihova zajedničkog života.
- Malenost
Sluga Božji može raspoznati ima li duha Gospodnjega ovako: kad po njemu Gospodin učini koje dobro, ako mu se tijelo zbog toga ne uznosi, nego radije pred svojim očima sebe smatra gorim te procjenjuje da je manji od svih ljudi. (Opomene, 12)
Druga značajka franjevačkoga života jest malenost (minoritas). Čitajući Evanđelje, Franjo se divi Kristovoj poniznosti, posebno u utjelovljenju i muci. Kristova mu poniznost otkriva da je poniznost osnovna sastojnica kršćanskog života i, želeći u svemu proživjeti Spasiteljevo ponašanje, osjeća potrebu da postane malen, posljednji. Za svoju braću traži ime u dubini samog Kristova srca: “Tko je najmanji među vama, taj je najveći” (Lk 9,48); “Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade…” (Mt 20,28). O Franjinoj poniznosti i malenosti sv. Bonaventura piše: Na poniznosti je nastojao izgraditi samoga sebe. Kao mudar graditelj ju je postavio kao temelj, a to je naučio od Krista. Govorio je kako je Sin Božji zato sišao iz uzvišenog Očeva krila u našu bijedu kako bi on, Gospodin i Učitelj, i primjerom i riječju naučavao poniznost. Nadalje sv. Bonaventura piše kako je Franjo “uzor poniznosti” htio da se njegova braća zovu “manja” i da poglavari u njegovu Redu nose ime “ministar” (“sluga-poslužitelj”).
- Radost
Raduj se nebo i kliči zemljo, neka huči more i sve što je u njemu. Pjevajte mu pjesmu novu, pjevaj Gospodinu sva zemljo…Dajte, narodna plemena, dajte Gospodinu slavu i silu; dajte Gospodinu slavu imena njegova. (Ps 96)
Treća značajka franjevačkoga života jest radost. Franjo je uvijek radostan. ”Kad je Franjo porastao i pokazao se oštroumnim, bavio se očevim zanimanjem, tj. trgovinom. Od oca se vrlo razlikovao. Od njega je bio veseliji i plemenitiji. Volio je šalu i pjesmu. Danju je i noću u društvu sebi sličnih obilazio gradom Asizom. U tolikoj je mjeri bio rastrošan da je sve, što je mogao imati i steći, potrošio na gozbe i druge slične stvari.“ (TD 2: 1396.) Radost nije izgubio čak ni u tamnici u Perugi i ”dok su mu drugovi umirali od žalosti i proklinjali svoje zarobljeništvo, on je klicao od radosti u Gospodinu.“ (2Čel 4:584). Ta radost raste poslije obraćenja. Kad ga je otac progonio ”premda se nalazio i boravio u tami, ipak je bio obuzet nekom neizrecivom radošću koja mu je do tada bila nepoznata.“ (1Čel 10: 336). Nakon što je bio na jednoj gozbi s prijateljima i Gospodin ga pohodio ”srce mu je bilo ispunjeno velikom ugodnošću“ (TD 7: 1402.); ”dok su mnogi bili veoma začuđeni zbog njegova neobična veselja, govorio je da će postati velikim knezom“ (2čel 6:587); moleći se pred slikom Raspetoga u Sv. Damjanu osjetio je kako ga obuzima velika duhovna utjeha“ (LM II, 1: 1038); pošto je čuo riječi s raspela ”bijaše ispunjen radošću“ (Lm I, 5: 1334)…itd. Franjina se radost ne gasi u časovima kušnje, nego se u njima pojačava, tako da se može kazati da njegova radost cvate iz križa; naime, Bogu odani čovjek makar prolijevao suze, bijaše vedar nebeskom vedrinom, i u srcu i na licu: jasnoća svete savjesti preplavljivala ga tolikom radošću da je njegov duh bio neprestano zahvaćen Bogom i uvijek je klicao zbog djela njegovih ruku.
(Prema: Giambattista Montorsi, Franjo Asiški učitelj života, Brat Franjo, Zagreb, 2002.