Rad u sirotištu u Družbi Školskih sestara franjevaka utkan je u njezine početke. Obuhvaćao je skrb za najsiromašnije, društveno ugrožene, djecu bez roditelja ili skrbnika, bez mogućnosti školovanja ili zaposlenja itd. Ovo djelovanje bilo je u većini slučajeva odgojno-karitativno, što znači da nije imalo za cilj samo osigurati materijalnu stranu života, nego i cjeloviti odgoj svojih štićenika.

Sirotište u Mostaru

Život i djelovanje Školskih sestara u Hercegovini započeo je ustanovom koja se u govoru jednostavno nazivala: „Sirotište“, a službeno: Biskupsko žensko sirotište, Zavod sirotišta sv. Franje u Mostaru, Sirotište sv. Franje ili Rimokatoličko sirotište III. reda sv. Frane u Mostaru. Sirotište, odnosno prva kuća u koju su se smjestile sestre nakon dolaska iz Maribora nalazila se u dijelu grada koji se nazivao i još se zove Podhum. Ova prva kuća zamišljena je od početka kao privremeno boravište sestara. Kasnije je biskup Buconjić darovao sestrama, odnosno Sirotištu posjed u Zahumskoj ulici (danas Franjevačka 88) koji je narednih godina proširen kupnjom okolnoga zemljišta. Nakon I. svjetskog rata ovaj se Zavod pretvorio u Domaćinsku školu i zabavište (tako su se tada nazivali vrtići), a kratko vrijeme i pučku školu. Tu se nalazio i manji internat za djevojke koje su pohađale srednje škole u gradu. Sve su ove ustanove imale pravo javnosti a radile su do godine 1945., do dolaska komunističke vlasti. Kuća u Mostaru nacionalizirana je godine 1949. i sestre su je morale napustiti u travnju te godine. Sestre su se ponovno vratile u kuću sirotišta (sada u Franjevačku 88) godine 1997. Ustanova sirotišta na ovaj način nikada više nije zaživjela. Majčinsku ulogu, koju su sestre među siromašnom i napuštenom djecom nekoć ostvarivale u sirotištu, danas ostvaruju na nove načine. (Usp. s. Natalija Branka Palac, Stoljeće života, Mostar 2000., str. 27.-33.).

Majčino selo

U vrijeme Domovinskoga rata (1991.-1995.) sestre su počele karitativno djelovati u sirotištu koje se nalazi u sklopu Ustanove za odgoj i skrb djece i mladih „Majčino selo“ u Međugorju koja djeluje od 1993. godine. U to vrijeme fra Slavko Barbarić organizirao je smještaj i prihvat djece koja su uslijed ratnih strahota ostala bez roditeljske skrbi. Ova misija započela je najprije u jednoj iznajmljenoj privatnoj kući. Tada se rodila ideja o izgradnji Dječjeg sela koje je uz pomoć dobročinitelja iz cijeloga svijeta ubrzo sagrađeno. Danas su u ovoj ustanovi smještena djeca bez roditelja te ona kojima roditelji nisu u mogućnosti osigurati normalne uvjete za pravilan odgoj te psihički i fizički razvoj. (http://www.mothersvillage.org)

U sedam obiteljskih kuća zbrinuto je 50-tak djece.

Među odgajateljima, koji svakodnevno skrbe o djeci, od 1993. do 2018. godine djelovale su i sestre naše Provincije.