Prvo što se od posta očekivalo jest da ozdravlja tijelo i dušu. Post treba prvotno štititi čovjeka od demonskih utjecaja. Razlog takvu shvaćanju treba tražiti u shvaćanju primitivnih naroda koji su se bojali da uzimanjem određene hrane u čovjeka ulaze demonske sile. U antičko vrijeme određenim se jelima pripisivao poseban demonski utjecaj. Tako su pitagorejci mislili da se uzimanjem mesa ubijene životinje uzima u se i njezina demonska duša. Stoga su zabranjivali jesti meso. Druge struje vide djelovanje demona samo u određenim životinjama. Tako su čarobnjaci vjerovali da se u kozjem mesu nalazi demon bolesti koji izaziva padavicu. Zabranjivali su jesti svinjsko meso, vjerujući da uzrokuje kožne bolesti i pojača spolni nagon. Demoni, po mišljenju nekih, mogu djelovati i u biljkama. Tako su pitagorejci zabranjivali jesti grah, jer su mislili da tamo borave duše umrlih i uzrokuju nam nemirne i mučne snove.
Stoga je razlog za mnoge propise o postu zaštita od demonske zaraze. Budući da čovjek ne želi biti bolestan, uzdržavat će se od jela koja u sebi nose nekoga demona bolesti. A kako ne želi biti ovladan zlim demonom, izbjegava hranu koja je njime zaražena. Dalji razlog za post u antici jest njegovo okrepljujuće djelovanje. To shvaćanje nalazi se prije svega u narodnoj medicini, ali i u čarobnjačkim obredima različitih religioznih smjerova. Od posta se očekuje ozdravljenje prije svega kod raznih upala, reume i katara, a post bi trebao biti dobar i protiv teških snova. Kako narodna medicina tako i čarobnjački obredi obećaju bolje djelovanje lijekova i čarobnih sredstava i snagu čarobnjaka. Čudesno djelovanje poznatih čarobnjaka u brojnim se pričama povezuje s njihovim uzdržljivim životom.
Grčke filozofske škole očekuju od posta ne samo zaštitu od bolesti i demonskih utjecaja, nego i čišćenje duha, unutarnje zadovoljstvo, slobodu i sreću. Oni ga dovode u vezu sa svojim životnim ciljem. Na primjer, cilj cinika bio je zadovoljstvo sa samim sobom (egkra-teia), sposobnost odreći se svih potreba koje nisu nužne za život. Put prema tome cilju bio je za njih post. Za stoike je najuzvišeniji cilj eudaimonia, sreća koja se sastojala u unutarnjoj slobodi, u životu po razumu koji nije pomućen osjećajima i nerazumnim obrazloženjima. I u stoika askeza na području prehrane zauzima vidno mjesto. Ona je vježbanje za unutarnju slobodu, za život vođen razumom, za „prevladavanje uzbuđenja koja su smetnja životu po razumu“.
Jednostavan način života zahtijeva također „epikurejski ideal nepomućenoga osobnoga duševnoga života“. Kod antičkih filozofskih škola uvijek se radi o čitavom čovjeku, o postignuću njegova konačnog cilja. Post je na putu prema tome cilju važno i iskušano sredstvo. Ozdravlja mu tijelo i dušu, vodi čovjeka k unutarnjoj slobodi; to je put prema samoostvarenju, prema unutarnjoj sreći.
Prihvaćajući nasljeđe antičkih filozofskih škola, i crkveni oci naglašavaju u svojim spisima pozitivne učinke posta na tijelo i dušu. Govoreći jednom u jednoj propovijedi o ljekovitosti posta, Ivan Krizostom kaže da ga je izumio „naš čovjekoljubivi gospodar kao ljubljeni otac“. Budući da se čovjek po prirodi rado odaje uživanju, uvijek iznova mora postiti da bi se iznutra oslobodio pretjeranih briga za stvari ovoga svijeta i da bi se mogao više posvetiti duhovnim vrednotama. Kasijan misli da mnogo jela otupljuje srce, i „kad se duh, tako reći, s tijelom usali, štetno zapaljivo tvorivo grijeha“ raspaljuje se. Za stare monahe očito postoji uska veza između duše i tijela. Ako se tijelo usali, i duša se usali i otupi (zamagli). Obilno jelo umanjuje duhovnu budnost čovjekovu. Tjelesno i duševno zdravlje tvore jedno jedinstvo. Tu spoznaju današnjih psihologa stalno nalazimo u spisima starih monaha i crkvenih otaca. Tako Atanazije piše:
„Gledaj, što post čini! Ozdravlja od bolesti, izlučuje suvišne sokove iz tijela, odgoni zle duhove, razgoni opake misli, duhu daje veću jasnoću, srce čini čistim, tijelo posvećuje i napokon vodi čovjeka pred Božje prijestolje… Velika je snaga post i pribavlja velike uspjehe.“
Liječenje je ovdje povezano po svoj prilici s izlučivanjem suvišnih tjelesnih sokova. Što se na prvi pogled pojavljuje kao primitivna narodna medicina, otkriva nam istom pri uspoređivanju sa spoznajama današnje medicine posta svoje pravo značenje. Dr. Buchinger, koji je nakon I. svjetskog rata u Njemačkoj otkrio ljekovito djelovanje posta i s velikim uspjehom proveo brojne terapije postom, piše: „Liječenje postom u bitnom je terapija izlučivanja, terapija čišćenja cjelokupnoga tjelesnog tkiva i svih tjelesnih tekućina. Cjelokupnog! Rečenica staroga Galena ima doslovnu vrijednost: ‘Abstinentia totum corpus aequaliter purgat.’“
On ovako objašnjava tjelesne procese koji se odvijaju prilikom posta: „Zaliha glukoze u jetri i ostale hranjive tvari koje stoje na raspolaganju kolajući u krvi razgrađuju se tek tri dana nakon što je nastupila oskudica, da namire organizam. Sva odvijanja razmjene tvari usmjeravaju se na najveću štednju. Onda dolazi „autarhija“, vlastiti privredni krug. Organizam mora, da bi održao ravnotežu dušika, posegnuti u bilo koje zalihe bjelančevina. Na osnovi bogatoga iskustva pretpostavljamo da se za tu svrhu u prvom redu razaraju one tvorevine i razgrađuju one tvari koje u građi stanica smetaju i imaju nezdravu ulogu, kao patološke izlučevine, kožna zadebljanja, talozi, strane i gnojne tvari, slabo, ono što na bilo koji način opterećuje itd.“
Postom se dakle izlučuju škodljive tvari, tijelo se oslobađa od njih, a time i od nekih bolesti. Postom se razgrađuju prestarjele stanice i time se potiče stvaranje mladih tjelesnih stanica. „To nam pojašnjava zašto svaki post ima tako golemo obnavljajuće djelovanje. Liječenje postom najbolje se pokazalo kod bolesti kao što su reuma, artritis, arterioskleroza i kod kožnih bolesti. Te spoznaje današnje medicine o postu bile su, kao što smo gore vidjeli, poznate još u antičkoj narodnoj medicini. Atanazije i ne ostaje kod čisto fizičkoga djelovanja posta. Post razgoni zle duhove, odgoni opake misli i duhu daje veću jasnoću. Post čisti tijelo i dušu. Ovdje se pokazuje da Atanazije o čovjeku misli realistično. Shvaća ga kao jedinstvo tijela i duše. Jasnoća misli i zdravlje tijela ovise jedno o drugomu. Ako želim imati zdravo tijelo, moram se pobrinuti oko dobrih misli. I obrnuto, ne mogu očekivati da ću imati jasan duh, dok mi je tijelo jelom pretrpano. Atanazije kaže da post posvećuje tijelo. Tijelo postom postaje hram Duha Svetoga. Postaje propustivo za Duh Božji. Čovjek pripada Bogu ne samo dušom, nego i tijelom. Mi smo svoje tijelo. I ako se želimo otvoriti za Boga, onda moramo početi s tijelom. Ako želimo pripadati Gospodinu, onda se to mora i tjelesno osjetiti.
Post „posvećuje tijelo i na kraju ga vodi pred Božje prijestolje“. Stavlja nas u Božju prisutnost. Drži otvorenom ranu koja nas pokreće prema Bogu, da ne bismo prebrzo tražili zadovoljenje svojih čežnja na drugom mjestu, kod ljudi ili u čarima ovoga svijeta. Post nas čuva od toga da svoju ranu ne prekrijemo prije vremena i umirimo lažnim zadovoljstvima. On daje da zorno osjetimo svoje najdublje određenje: da smo putnici prema Bogu i da samo Bog može utišati naš najdublji nemir.
Bazilije Veliki u svojim propovijedima uvijek iznova naglašava korisne učinke posta za tijelo i dušu. On upozorava na to da liječnici propisuju post bolesnicima i da se tijelo koje se zadovolji umjerenom ili laganom hranom prije odupre bolesti nego ono koje se pretrpava mnogim biranim jelima, koja ne može više probaviti. Zatim razlaže da je post djelotvorni lijek protiv grijeha. Trebalo bi se radovati pa radi toga lijeka postiti radosna lica i ne pretvarati se poput glumca kako bi se kod drugih stvarao dojam velikoga asketa. Jer inače od posta nema nikakve koristi.
Tako i u ovom životu većina ljudi glumi čitav život kao na pozornici, pokazujući se pred javnošću drukčijima nego što su u srcu. Dakle, ne unakazuj svoje lice! Budi onakav kakav jesi! Ne budi zlovoljan i mračan da bi dobio naziv pokornika! Neko dobro djelo o kojem se trubi ne donosi nikakve koristi i post koji se javno stavlja na izložbu nema nikakva dobitka. Što god se čini radi hvalisanja, ne donosi ploda za budući život nego svršava s ljudskom pohvalom. Hitaj zato radosno za darom posta.
U jednoj drugoj propovijedi on veliča post jer post stvara mir: „Kad bi svi narodi prihvatili savjet da poste kako bi uredili svoja pitanja, ništa više ne bi priječilo da u svijetu vlada najdublji mir; narodi ne bi ustajali na druge narode i vojske se ne bi međusobno razbijale. Na zabitnim cestama ne bi čekali pljačkaši u zasjedama, u gradovima ne bi bilo doušnika, ni na moru gusara. Cijeli naš život ne bi bio toliko ispunjen jecajima i uzdasima kad bi njime upravljao post. Post bi svakoga poučio da se treba ostaviti ljubavi prema novcu, prema suvišnim stvarima i općenito sklonosti prema neprijateljstvima.“
Misao da post može stvoriti mir nalazimo češće kod crkvenih otaca. Tako na jednom mjestu kaže Petar Krizolog: „Kroti bujicu govora, stišava nemir, čuva posluh, umiruje san, ozdravlja tijelo, zadovoljava dušu.“ Nemir nastaje od neumjerenosti, od podlaganja strastima i nagonima. Post obuzdava čovjeka, oslobađa ga od vlasti njegovih strasti i tako daruje unutarnji mir. Ali taj mir nije samo duhovni mir. To je i mir tijela, kako kaže Krizolog. Tijelo dolazi do mira prije svega zato što se ne opterećuje prekomjernom probavom, a onda obuzdavanjem svojih nagona.
Kod crkvenih je otaca dakle stalno prisutno shvaćanje posta koje pretpostavlja jedinstvo tijela i duše. Njima nije nikada stalo samo do tjelesnoga zdravlja niti samo do duhovnoga ozdravljenja, nego im je stalo do čitava čovjeka. Ako čovjek ispravno živi, ako ispravno postupa prema potrebama svoga tijela i svoga duha, onda će i zdravo živjeti. Stoga post za crkvene oce nije samo čisto vanjska stega, djelo koje se može Bogu prikazati, nego i vježba u kojoj čitav čovjek treba doći u ispravno stanje. Tjelesni post mora biti praćen duhovnim postom ili bolje rečeno: ispravno shvaćen tjelesni post uvijek je i duhovni post. Jer u njemu se čovjek bori ne samo sa svojim tijelom, nego i sa svojim strastima i mislima.
A. GRÜN, Post – molitva tijelom i dušom, Duvno 1986., str. 11.-17.