S. M. Željka Anđa Galić

S. M. Željka Anđa Galić

12. siječnja 2025.

Rođena: 8. srpnja 1911., Gorica
Novicijat: 19. ožujka 1929., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1930., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1933., Mostar
Preminula: 12. siječnja 1983., Ljubuški

S. Željka Anđa rodila se u obitelji Joze i Matije rođ. Bošnjak u Gorici. U kandidaturu je primljena mlada, 4. studenog 1925. u Mostaru. Nakon četiri godine stupit će u novicijat.

Prvi susret sa sestrama Anđa s. Željka imala je u vrijeme kad je pohađala pučku školu. Bile su to dominikanke i naše sestre koje su sabirale milodare i u rodnom mjestu s. Željke. Teško je reći kako se zvanje razbudilo i proklijalo. No s. Željka se prisjeća događaja kada je jedan njezin rođak napustio sjemenište i onda im je govorio: pođite vi i ustrajte kad već ja nisam mogao. I ona je pošla, prva iz svoje župe. Kad je došla u samostan o sestrama je imala nejasnu sliku i teško se privikavala. No, vrijeme je učinilo svoje.

Sjeća se novicijata u kojem nije bilo puno vremena ni za pouku ni za učenje. Kao i svaka novakinja u to vrijeme bila je spremna učiniti sve da postigne savršenost – upravo prema knjižici „Budite savršeni“ koju je od voditeljice dobila na početku novicijata. No, cijeli život je bio pred njom da se pokuša približiti tom idealu.

Život nije mazio s. Željku. Privlačio ju je rad s djecom i sanjala je o misijama. A stvarne potrebe su je najveći dio života smjestile u kuhinju. U duhu poslušnosti prihvatila je tu dužnost. Vršila ju je na mnogim mjestima: odmah nakon novicijata, kroz tri godine u Sarajevu, u Franjevačkoj bogosloviji, potom više godina na Širokom Brijegu u konviktu vanjskih đaka. U jeku Drugog svjetskog rata provela je radeći neko vrijeme i u Karitasu zagrebačke nadbiskupije. Prve dvije godine nakon svršetka Drugog svjetskog bila je na Petrićevcu, zatim više godina radi u franjevačkom samostanu Rama Šćit i kraća vremenska razdoblja na više drugih župa i samostana.[1]

Jedno od traumatičnih razdoblja bilo je kad su sestre morale napustiti vlastite kuće i redovničko odijelo zamijeniti civilnim. Nove okolnosti tražile su i nov način življenja redovništva. S. Željka priznaje da su samo molitva i žrtva pomagale ustrajati. I osjećaj za zajednicu. Smatrala je da je u tome najvažnije odgajati i mlade prema kojima je bila blagonaklona. Smatrala je da ih treba uzeti takvima kakvi jesu i poučavat ih strpljivo.

S. Željka je kao osoba bila blaga, ljubazna, tople riječi. Postupala je majčinski s onima koje su joj bivale dodijeljene za pomoć. Nije pravila problem ako nešto nije bilo dobro urađeno. Rekla bi jednostavno: ponovo ćemo uraditi, ne mora se to znati dalje da nije bilo dobro. Izbjegavala je sukobe. Jedna od njezinih vrlina bila je i gostoljubivost. Tko god da je došao, primala ga je na način kao da je jedva čekala da dođe. I učila je da se nikad ne kaže: nema. Bila je, kako narod kaže, široke ruke. Bila je osoba čija je dobrota pokrivala sve njezine slabosti.

S. Željka je bila i osoba molitve, na poseban način pobožna Majci Božjoj i sv. Leopoldu Mandiću.

Bolovala je prikovana za postelju tri mjeseca (posljedice visokog tlaka). Preminula je 12. siječnja 1983. u Ljubuškom, a pokopana na groblju Gruban u Bijelom Polju.[2]


[1] ŠemKon, god. 1930.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1982.; GAŠSF, Urudžbeni zapisnik od 6. studenog 1942.
[2] Usp. N. PALAC (razgovarala), 50 godina muka i radosti redovničke poslušnosti, ZP, br. 1-2 (1979.), str. 14-20; L. RUPČIĆ, Zlatni jubilej redovništva, KZ 12 (1979.), str. 101.; E. ROSO, S. Željka Galić (1911.-1983.), KZ 16 (1983.), str. 50-51; Sjećanja sestara.

(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 139-140.)

Pregledaj cjeli kalendar

https://ssf-mostar.com/