31. svibnja 2025.
Rođena: 15. travnja 1942., Jaklići/Rama Šćit
Novicijat: 22. kolovoza 1968., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 13. kolovoza 1969., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 11. kolovoza 1974., Bijelo Polje
Preminula: 31. svibnja 2002., Mostar
„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11,25), riječi su koje se mogu primijeniti na život s. Želimire. Ono što joj bijaše objavljeno stavljala je u praksu.
S. Želimira, krsnim imenom Ana, ili Ane kako u njezinom rodnom kraju kažu, rodila se u obitelji Franje i Anđe rođ. Ivančević. Kad je imala 24 godine Ana je došla u samostan 28. srpnja 1966. Redovničku formaciju prošla je u Bijelom Polju. Nakon položenih prvih zavjeta pa do smrti s. Želimira je svoje poslanje vršila u našim kućama te u više župa i franjevačkih samostana,[1] većinom u Bosni: u Šćitu te u dva navrata u Kreševu i Kiseljaku, a isto tako u dva navrata i u Bijelom Polju; U našim kućama u Sarajevu i Konjicu također je živjela i radila po nekoliko godina. U Hercegovini je bila na dvije župe: u Kočerinu i Vitini. U svim mjestima obavljala je razne kućanske poslove.
S. Želimira bila je nesvagdanja osoba. Imala je svoj put i pravac koji je slijedila i do tvrdoglavosti. Nije joj bilo važno kako su ga drugi procjenjivali, odnosno koliko su ga smatrali pametnim i razboritim. To je na zgodan način i slikovito izrazio provincijal Bosne Srebrene u oproštajnom slovu na njezinu pogrebu:
„Bilo je naime u životu s. Želimire nešto osebujno, kao kad neki snažni kamenčić u mozaiku ne može nikako da se uklopi u zadani okvir i mozaik se mora širiti. Naše zajednice često prepoznaju da su ti osebujni kamenčići znak da strukture ne mogu obuhvatiti nikada tajnu i bogatstvo ljudskog života.“[2]
A bogatstvo s. Želimire bili su siromasi, potrebni, nezbrinuti, bolesni. Za njih je imala posebnu osjetljivost i pronalazila je tisuće načina da im pomogne. Ili barem da to pokuša, da ih sasluša. Nije se umarala kucati na mnoga vrata da dobije štogod za njih. A nije smatrala evanđelju protivnim ni uzeti ponešto od onih koji su imali suviše i dati siromahu. Bila je kao neki Robin Hood u našim prilikama, koji baš i nije dobivao pohvale za takvu svoju brižljivost u korist siromaha. No s. Želimira je išla svojim putem – radosna u onom što je bila, zadovoljna s onim što je od Boga primila, spremna služiti koliko i kako je mogla. Životne situacije znala je začiniti humorom – na svoj i tuđi račun.
Njezina duša bila je Bogu okrenuta i za njim na svoj način čeznula. Svima je poznato da nije znala pjevati, ali je radosno pjevala, osobito Ps 42,2: Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne, Bože za tobom. Bila je to kao neka njezina mantra.
S. Želimira se razboljela polovicom travnja 2002. kada se ustanovilo da ima tumor na mozgu. Operirana je u bolnici u Mostaru, ali nije bilo pomoći. Preminula je 31. svibnja u Mostaru, u našoj kući u Franjevačkoj 88. Vjerujemo da ju je Gospodin primio s riječima: Bio sam gladan, bio sam žedan, nisam imao što odjenuti, bijah bolestan, a ti si mi dala jesti i piti, dala si mi odjeću, posjetila si me. Uđi. A svi oni kojima je s. Želimira na taj način iskazivala kršćansku ljubav, sjećaju je se u svim mjestima gdje je radila, kuda je prolazila i o njoj govore sa zahvalnošću. Ne sjećaju se „mudrih i umnih“ koji su prolazili tim istim mjestima.[3]
Posljednje zemno počivalište s. Želimire je na sestarskom groblju Gruban u Bijelom Polju. Tamo su je okupljene sestre ispratile riječima omiljenog joj psalma: Kao što košuta čezne... Vjerujemo da je „košuta“ uz te riječi mirno i radosno pošla ususret svom Gospodinu.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 249-250)
[1] Vidi: Raspored sestara, god. 1969.-2001.
[2] M. DŽOLAN, Na ukopu s. Želimire Petričević, oproštajna riječ, ZP, br. 2 (2002.), str. 41.
[3] Vidi još: M. ŠARIĆ, S. Želimira Petričević (1942.-2002.), KZ 35 (2002.), str. 122.-123.; Sjećanja sestara.