26. prosinca 2025.
Rođena: 25. listopada 1941. na Vionici/Čitluk (BiH)
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1965. u Bijelom Polju (Potoci)
Doživotni zavjeti: 13. kolovoza 1970. u Bijelom Polju (Potoci)
Preminula: 26. prosinca 2017. u Bijelom Polju (Potoci)
S. Zdravka Tadić, krsnim imenom Anica, rođena je 25. listopada 1941. godine na Vionici, župa Međugorje, kao četvrto od osmero djece u obitelji Nikole i Ive rođ. Mandarić. Odrastala je u kršćanskoj obitelji koja je redovito išla u crkvu, molila, obavljala pobožnost prvih petaka. Kod kuće je završila četverogodišnju osnovnu školu.
Tko je upoznao s. Zdravku, najprije je zapazio njezinu spremnost, uslužnost – bila je uvijek prva koja ustaje i služi. Ova njezina vrlina očitovala se još u roditeljskoj kući. Da bi se braća nesmetano mogla razići po svijetu, Anica je obećala roditeljima da će ostati kod kuće i, radeći teške fizičke poslove, na neki način nadomjestiti njihov odlazak. Međutim Bog je u njezino srce ubacio sjeme i želju za duhovnim pozivom. Svoju je želju povjerila s. Alfonzi Knezović. I čekala tri godine poziv iz Bijeloga Polja. I jedna je spomen-sličica od zavjeta pok. s. Vendeline Vasilj (kojoj je majka išla na zavjete) u njoj probudila sveti nemir. Vidjevši slovo „s“ ispred imena, pomislila je kako to znači sveta. „Zašto i ja ne bih bila sveta?“, pitala je. To „zašto“ se ponavljalo i nije joj dalo mira.
Dobivši poziv i dopuštenje od roditelja, 3. ožujka 1962. dvadesetogodišnja Anica ulazi u samostan sestara franjevki u Bijelom Polju. Kao kandidatica dvije godine provela je u Franjevačkom samostanu u Kreševu. Vraća se u Bijelo Polje gdje 22. kolovoza 1964. započinje godinu novicijata, a 23. kolovoza 1965. polaže prve redovničke zavjete. Doživotne zavjete položila je 13. kolovoza 1970. također u Bijelom Polju.
Nakon godina formacije, poslušna Bogu i poglavarima, s. Zdravka se otiskuje od obale i na pučini života neumorno slijedi svoga Učitelja. Ona se daje potpuno, svejedno gdje je poslušnost zove: Kiseljak (1966.-1971.), Rim u dva navrata (1971.-1974.;1978.-1979.). U Gorici je također bila dva puta (1974.-1978.; 2002.-2014.). Zatim u Čerinu (1979.-1984.), u Franjevačkom samostanu na Humcu (1984.-1985.), u Mostaru: Biskupski ordinarijat (1985.-1992.) i Franjevački samostan (1992.-1994.). Tijekom služenja u Biskupskom ordinarijatu vršila je i službu kućne predstojnice. Slijede godine koje je provela u Zagrebu: kod hercegovačkih fratara na Jablanovcu (1994.-1995.) potom u Franjevačkom samostanu u Dubravi (1995.-1996.). Zbog liječenja je premještena u našu zajednicu u Zagrebu (1996.-1997.), a potom dolazi u Tihaljinu (1997.-2002.). Nakon Gorice ponovno se 2014. godine vraća u Tihaljinu sve do konca rujna 2017. godine kada je zbog pogoršanog zdravstvenog stanja preselila na bolesnički odjel u Bijelo Polje. Preminula je na blagdan sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 2017., a pokopana 28. prosinca na sestarskom groblju Gruban u Bijelomu Polju.
Cijeli svoj redovnički vijek s. Zdravka je služila u zajednici kao kuharica. Neumorno, u zgodno i nezgodno vrijeme. U siromaštvu i obilju... Uvijek zadovoljna. Znala je reći: „Težak posao nije me nikad umarao“, a bilo ga je na pretek u ovih pedesetak godina. Premda joj je tjelesno zdravlje bilo vidno narušeno, ona je bila zdrava duha. „Koliko god sam bila bolesna, nikad nisam ostala a da nisam ustala na svetu misu“, posvjedočila je prigodom proslave zlatnog jubileja redovništva (2014.). Upravo se u susretu s Gospodinom krio izvor njezine snage, davanja i darivanja. Bila je puna energije, vedrog duha služenja, uvijek okrenuta potrebama i željama drugih. Njezin je život uvelike bio začinjen smijehom, radošću, život koji je zračio zadovoljstvom... Vjerujemo da i u njezinom „s“ ispred imena ima obilja od one svetosti za kojom je još kao djevojka čeznula.
Molimo Gospodina da je obraduje gledanjem svoga Lica i uvede u zajedništvo svetih! Počivala u miru!