8. listopada 2025.
Rođena: 13. srpnja 1920., Miletina/Međugorje
Novicijat: 24. ožujka 1940., Mostar
Prvi zavjeti: 25. ožujka 1941., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1944., Mostar
Preminula: 8. listopada 2004., Međugorje
S. Vjekoslavi bi određeno da joj i Polazište i Uvir budu u istoj točci: u Miletini/Međugorje. Svjetlo dana ugledala je u obitelji Marka i Luce rođ. Kožul, obitelji bogate redovničkim zvanjima. Ne iznenađuje stoga što je i Ivica izabrala put duhovnog zvanja. Kad je imala sedamnaest godina primljena je u kandidaturu u Mostaru 7. rujna 1937. U Mostaru će završiti i svoju redovničku formaciju.
Do vječnih zavjeta s. Vjekoslava živi i radi u provincijalnoj kući u Mostaru. U rujnu 1944. premještena je u konvikt vanjskih đaka na Široki Brijeg. Tamo ju je zatekao svršetak rata, odnosno pad Širokog Brijega početkom veljače 1945. Odatle je, nakon ubojstva fratara, s. Vjekoslava internirana u Split s drugim sestrama koje su se na Širokom Brijegu zatekle. Nakon nešto više od dva mjeseca vratila se u Mostar u provincijalnu kuću gdje provodi prvu poratnu godinu, zatim godinu dana u Trebinju te ponovno u Mostaru. Od 1948. do 1952. živi u jedinoj neoduzetoj kući provincije, u Bijelom Polju. Od tada pa do ponovnog dolaska u Bijelo Polje, u mirovinu, 1981. „obišla je“ s. Vjekoslava mnoga mjesta, mnoge podružnice[1] obavljajući razne poslove u kući, u sakristiji ili pak njegujući bolesne, iako, sama bijaše cijelog života krhkog zdravlja.
Do sredine 50-ih godina s. Vjekoslava je bila u župama Ivanjska i Barlovci, a zatim u Hercegovini. Jedno vrijeme bila je na pomoć svom bratu župniku u Blagaju kao i u župi Jablanica, uglavnom sama od sestara. Uslijedilo je nekoliko kraćih boravaka u Bijelom Polju, Grudama i Širokom Brijegu te Konjicu gdje je, prema rasporedu sestara, bila na bolovanju. Duže vrijeme provela je u Baškoj Vodi: od otvaranja kuće 1974.-1981. kada je premještena u Bijelo Polje da tu provede umirovljeničke dane. Ni u mirovini s. Vjekoslava nije mirovala. Povremeno je odlazila u zamjene ili zbog nekog posebnog razloga kao što je bila u Njemačkoj u Blankenau, u dva navrata. Tamo je njegovala oboljelog bivšeg provincijala fra Rufina Šilića do njegove smrti.
Izbjeglički put s. Vjekoslave 1992. bio je isti kao i većine sestara bjelopoljske zajednice: Baška Voda za nekoliko mjeseci – Međugorje/Kovačica – samostan u Miletini od 1994. do smrti.
Kad se sjetimo s. Vjekoslave imamo pred očima osobu „kojoj je Bog darovao nešto što današnjem čovjeku dosta manjka: dar ljekovitog, oslobađajućeg humora i životne radosti u nevoljama.“[2] Zaista, zajednicu je bezbroj puta razveselila pripovijedanjem duhovitih zgoda iz života – svoga i drugih sestara, osobito onih iz života s. Geme. A znala je pripovijedati na duhovit način i ono što nije bilo toliko duhovito.
No s. Vjekoslava je bila i moliteljica, Gospina štovateljica. Zadnjih dana svoga života zazivala je: Gospe moja, uzmi me! U njezino naručje je i prešla 8. listopada 2004. okružena molitvom i ljubavlju sestara. Zemni ostaci s. Vjekoslave predani su zemlji iz koje je nikla – počivaju na groblju Srebrenica u Miletini/Međugorje.[3]
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 262-263)
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1943.-1947. i 1954.-2004.
[2] Usp. S. ANCILA: † S. M. Vjekoslava (Ivica) Dragićević; Iz uvodne riječi fra Mladena Hercega na sv. misi zadušnici na dan pokopa. ZP, br. 3(2004.), str. 39-40.
[3] O s. Vjekoslavi vidi još: M. PEHAR, Ljudski život..., KZ 23 (1990.), str. 183; A. BIŠKO, Dijamant vjernosti, ZP, br. 1 (2000), str. 16; Sjećanja sestara.