4. prosinca 2025.
Rođena: 15. ožujka 1915., Klobuk
Novicijat: 19. ožujka 1935., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1936., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1939., Mostar
Preminula: 4. prosinca 2007., Međugorje
Ona je kroz više od pola stoljeća među mještanima bila zaštitni znak samostana u Bijelom Polju. Ubrajali su je oni u „narodne sestre“. Bijaše jedna od onih koje su sretali, s kojom su kontaktirali često, koju su voljeli zbog njezine naravi i koja im je bila bliska po običnosti svoga posla i načina komunikacije. U obiteljima, roditelji bi govorili odraslijoj djeci o s. Vitomiri: „Ona je, sine, običaj gdje god dođe.“[1]
Dragica, s. Vitomira, ugledala je svjetlo dana u Klobuku, u obitelji Mije i Lucije, rođ. Nikić. U kandidaturu je primljena kao šesnaestogodišnja djevojka, 17. kolovoza 1931. u Mostaru. Dio kandidature provela je u Visokom i kraće vrijeme na Širokom Brijegu, u franjevačkom konviktu.[2] U Mostaru je provela vrijeme prve redovničke formacije. Nakon položenih prvih zavjeta premještena je u Bijelo Polje. I tu je ostala do prisilnog napuštanja samostana početkom travnja 1992. kada je s većinom drugih sestara morala u izbjeglištvo. Ona je tako kroz više od pola stoljeća među mještanima bila zaštitni znak samostana u Bijelom Polju. Još živi učenici sestarske pučke škole u Bijelom Polju, sjećaju se susreta sa s. Vitomirom i neposrednosti s kojom je s njima ulazila u razgovore; sve ih je poznavala poimence, a poznavala je i njihove obitelji – roditelje, djedove i bake. Nju su mogli ovdje i ondje sresti i izvan samostana jer je vodila samostansko gospodarstvo.[3]
Kako god nije mijenjala mjesta službovanja nije mijenjala ni posao. Osim kratkog vremena koje je provela radeći u kuhinji, cijeli svoj život radila je na vrtu, na polju. Sve do vremena kada je oslijepila, 1985. godine. S. Vitomira bila je zaista velika radnica: neumorna, požrtvovna, nije se štedjela. Ni onda kada je to morala zbog zdravstvenih problema s vidom. Živjela je u bliskom kontaktu sa zemljom i zacijelo poznavala sve njezine tajne; i s nebom je „razgovarala“ moleći za sunce i kišu od kojih je zavisio plod njezinih napora. S nebom je drugovala i kao moliteljica, osoba predana Bogu. Imala je svoj način pobožnosti i molitve koju nikada nije propuštala, bez obzira na mnogo posla i mnogo umora. U njezinu duhovnom životu posebno je razdoblje u kojem je bila slijepa, a ono je trajalo 22 godine! Izgubiti posve vid, značilo je preusmjeriti pozornost svog bića u drugom smjeru. S. Vitomira je gubitak vida i novu stvarnost svog života izrazila ovako: „Stalo se najprije pred jednim zidom, ali onda su se otvorila druga vrata. Rekao je dragi Bog: Sad dosta toga puta. Sad ćeš prijeći na drugi.“[4]
I ona je prošla kroz ta „druga vrata“ koja su se otvorila. Vrata u unutarnji svijet. A on nije bio stiješnjen, skučen, ograničen kako bi se moglo očekivati. Dapače. Bio je širok. U njemu je bilo mjesta za Boga i za ljude. S. Vitomira je „sretala“ u sjećanju i molitvi sve sestre, sve poznate i nepoznate, sve potrebne Božje pomoći. Kad smo je sretali i s njom razgovarali u ovom periodu života, divili smo se koliko su joj svježa sjećanja, kako ima živo zanimanje za sestre i za sve što se događa u provinciji, kako je dobro obaviještena o onom što se događa u Crkvi i svijetu. Uvijek sam imala dojam da ona to sve „vidi“ i bolje od nas koji gledamo. Dane je ispunjavala molitvom. Osobito rado je molila krunicu i u otajstva Marijina života uključivala je sve sestre, svaku podružnicu poimence, cijelu Kongregaciju, prijatelje, rodbinu, hrvatski narod i cijeli svijet. U molitvi krunice nalazila je lijeka i za trenutke osamljenosti. Njezina vjerna pratilica i pomoćnica Vida Pehar dijelila je s njom u potpunosti njezine dane kao što joj je nekada bila pomoćnica na vrtu.
S. Vitomiru pamtimo kao vedru i društvenu osobu. Imala je smisla za humor. A njezin humor imao je i specifičan „rječnik“ koji se sviđao ljudima izvan samostana, ali i sestrama, osobito onima koje su bile na istoj „valnoj dužini“ s njom – po naravi i po pristupu životu. Na osobit način voljela je mlade i najmlađe u zajednici. U njima je gledala budućnost i za njih posebno molila .
Prigodom proslave 70. obljetnice redovništva s. Vitomira je ovako izrekla sažetak svog dugogodišnjeg iskustva i života:
„Bogu hvala za sve. Uvijek sam sve u svom životu radila Bogu na slavu i zato se nisam bojala. Život je borba i kada je teško treba se boriti i ići naprijed. Nema vraćanja. Ako si uzela u ruke Božji plug, onda – s vjerom da te on vodi – zaori i kad je teško. I ne boj se! (...) Uvijek sam vjerovala da će Bog providjeti. I kad je najteže. I tada. Treba se samo Bogu moliti i vjerovati mu. Molitva mi je davala snagu i sigurnost. Radila sam teške poslove i bivala teško umorna, ali molitvu nikada nisam propuštala. U molitvi, posebice u sv. misi, pronalazila sam odmor i snagu (...) Mladim sestrama rekla bih samo jednu rečenicu: rasti i cvjetaj tamo gdje te Bog posadio kao svoju biljčicu. I ne boj se!“[5]
S. Vitomira je živjela u našoj kući u Baškoj Vodi od 1992. do 2006., a od tada do smrti u Međugorju. Njezini zemni ostaci počivaju na mjesnom groblju Srebrenica. A uspomena na nju, jedinstvenu i originalnu, živi među svima koji su je poznavali.
[1] Usp. Mila mi je baština moja, 3tr. 98.
[2] Usp. M. PEHAR, Pedeset godina redovničke vjernosti, KZ 18(1985.), str. 158.
[3] Usp. Mila mi je baština moja, str. 90 i 92.
[4] A. BUBALO, Redovnički dijamantni jubilej, KZ 28(1995.), str. 211.
[5] Usp. Z. PETROVIĆ, Evo me, Gospodine!, ZP, br. 1(2005.), str. 32.;Vidi još: Oproštajni govor provincijalne predstojnice s. Jelenke Puljić i fra Mladena Hercega, ZP, 3(2007.), str. 61-63.; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 291-293.)