7. srpnja 2025.
Rođena: 8. studenog 1918., Trebižat/Čapljina
Novicijat: 19. ožujka 1937., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1938., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1941., Mostar
Preminula: 7. srpnja 1990., Split (HR)
Mara s. Virginija rođena je u obitelji Ilije i Janje rođ. Rebac u Trebižatu. U samostan je došla mlada, kao petnaestogodišnja djevojka 5. srpnja 1933., a četiri godine kasnije stupila je i u novicijat. Nakon završenog novicijata s. Virginija radi u Banovinskoj bolnici u Mostaru 4 godine. Ostaje u Mostaru u provincijalnoj kući do 1943., a onda je premještena na Široki Brijeg gdje je pomagala u Stručnoj školi. Prvu poratnu godinu, 1945./1946. nalazi se u franjevačkom samostanu u Virovitici, a onda ponovno u provincijalnoj kući u Mostaru do 1949., do travnja kada su sestre morale napustiti kuću koju im je nova vlast oduzela. Sestre su se razišle na razne strane – bilo kod rodbine, bilo drugdje, čekajući neka bolja vremena. S. Virginija je otišla polovicom travnja 1949. u župnu kuću svoje rodne župe Čapljina.[1] Obavljala je domaćinske poslove. Na taj način je izbjegla odlazak na tzv. „omladinske radne akcije“ na koje su nove vlasti pozivale i prisiljavale također i mlađe sestre. Ostala je u župnoj kući do 1952. kada je pozvana da dođe u zajednicu u Bijelo Polje.[2]
Od 1954. život i djelovanje s. Virginije vezano je za Bosnu: franjevački samostan Kreševo, desetak godina rada u dva Doma za retardiranu djecu u Kreševu i Prijedoru te kratko vrijeme u župi Petrićevac. Nakon tri godine djelovanja u franjevačkom samostanu Široki Brijeg (1968.-1971.), s. Virginija ponovno se vraća u Bosnu. Zajednici služi u našoj kući u Sarajevu, u dva navrata (1971.-1975.; 1982.-1984.), u franjevačkom samostanu Kreševo, u Kiseljaku i Konjicu. Zadnje godine života (1986.-1990.) provodi u našoj kući u Širokom Brijegu.[3]
Za vrijeme svoga života s. Virginija je obavljala sve poslove koje je zajednica trebala. U više navrata vršila je i službu kućne predstojnice. Bila je stamena tijelom i duhom. U svemu je bila temeljita: u molitvi i u radu. Znala je planirati vrijeme za jedno i drugo, dajući važnost vremenu za osobnu molitvu. Njegovala je osobito marijansku pobožnost. Bila je uvjerena da će je Gospa sebi uzeti na način da se nitko neće morati brinuti kako će je njegovati kad se razboli. Tako se i dogodilo. Krajem lipnja 1990. otišla je u Bašku Vodu da provede dane odmora na moru kako je činila svake godine. Tu joj je iznenada pozlilo pa je prevezena u splitsku bolnicu Firule gdje je preminula 7. srpnja 1990. od posljedica moždanog udara. [4]
Pokopana je na sestarskom groblju u Bijelom Polju.
[1] Usp. APMo, SP, 45/54; ŠemKon, god. 1937.-1940.
[2] Usp. Ž. ILIĆ, „Školske sestre u franjevačkim domaćinstvima prema jednom polustoljetnom iskustvu“ u; A. BUBALO (ur.), Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., str. 230.
[3] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-1990.
[4] O s. Virginiji vidi još: S. M. Virginija Pavlović, ZP, br. 3(1990.), str. 22-23; P. BAGARIĆ, Jubileji redovničkog života, KZ 20 (1987.), str. 133-134; Sjećanje sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 181-182.)