22. veljače 2025.
Rođena: 29. srpnja 1907., Čitluk
Novicijat: 19. ožujka 1934., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1935., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1938., Mostar
Preminula: 22. veljače 1994., Međugorje
Kata s. Vilma rođena je u Čitluku, u obitelji Mate i Ive rođ. Primorac. U odrasloj dobi odlučila se za redovnički poziv. U kandidaturu je primljena u Mostaru 14. studenog 1931., a tri godine kasnije stupila je i u novicijat.
Život i služenje vodili su s. Vilmu u više mjesta, a obavljala je i razne, zajednici potrebne poslove. Najveći dio svoga života posvetila je radu s bolesnicima te je kao medicinska sestra odlaskom u mirovinu i završila svoj radni vijek. U bolnici je počela raditi još kao kandidatkinja i nastavila kao sestra, s nekim prekidima u godinama neposredno poslije Drugog svjetskog rata.
Kao tek zavjetovana sestra poslana je u Bijelo Polje gdje je ostala godinu-dvije, a onda je počela raditi u mostarskoj bolnici i radila sve do kraja Drugog svjetskog rata. Sljedećih, nešto manje od desetak godina, živjela je i radila izvan Hercegovine: na Petrićevcu (1946.-1949.) i u Virovitici (1949.-1954.). Tada se vratila u Mostar i nastavila raditi u bolnici sve do odlaska u mirovinu 1972. U Mostaru je ostala stanovati i sljedećih godina, a onda je došla u Bijelo Polje 1984. u nadi da će tu u miru proživjeti preostale joj godine života.[1]
S. Vilma je bila jednostavna, prirodna i sa smislom za humor koji je donosio radost i njoj i okolini, jednako u bolnici bolesnicima kao i redovničkoj zajednici. Vrlo rado se nalazila u krugu mlađih sestara i pripravnica. Njezin temperament lako je s njima nalazio zajednički jezik. Prije dolaska u Bijelo Polje s. Vilma je pomagala i sestrama u franjevačkom samostanu u Mostaru, ali i fratarskoj zajednici njegom bolesne subraće. Povremeno je dvorila bolesne u njihovim kućama. U Bijelom Polju, u skladu sa svojim mogućnostima pomagala je gdje je bilo potrebno. No, nije joj bilo određeno da svoje dane dovrši u toj zajednici. Već prilično narušenog zdravlja, zajedno s većinom drugih sestara, morala je poći odatle na sigurnije mjesto, izvan dohvata rata. Od početka travnja 1992. do kraja rujna iste godine proboravila je u Baškoj Vodi, a onda se vratila u Međugorje. Tu je zajednica prognanih sestara smještena u iznajmljenu kuću u Kovačici kod župne crkve. Ovo prisilno premještanje teško je palo i s. Vilmi kao i drugim, osobito starijim i bolesnim sestrama. Fizičkoj patnji zbog bolesti pridružila se i ova prognanička. Smrt je pohodila s. Vilmu 22. veljače 1994., a svoje zadnje počivalište našla je na groblju Srebrenica u Međugorju.[2]
[1] Usp. ŠemKon, god. 1934.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1993.; L. GLAVAŠ (razgovarala), Uz 50. obljetnicu..., ZP, br. 1-2 (1984.), str. 20-23; A. BUBALO, S. Vilma Marinčić (1907.-1994.), KZ 27 (1994.), str. 149-150.
[2] Vidi: Nekrologij provincije; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 213-214.)