9. svibnja 2025.
Rođena: 7. svibnja 1920., Međugorje
Novicijat: 8. rujna 1942., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Vječni zavjeti: 2. travnja 1949., Petrićevac
Preminula: 9. svibnja 1992., Baška Voda
Životni hod s. Viktorije započeo je u Međugorju, u obitelji Ivana i majke Ive rođ. Vasilj. U samostan je došla u dobi od 18 godina, 1. kolovoza 1938., a u novicijat će stupiti u jeku rata. Nakon prvih zavjeta ostaje jedno vrijeme u provincijalnoj kući, a tri poratne godine (1945.-1948.) živi u Konjicu. Od godine 1948. do 1954. nalazi se na podružnici Petrićevac, kod Banja Luke, u franjevačkom samostanu. Do godine 1948. Petrićevac je bio podružnica mostarske provincije, a te godine, provincijalka s. Gašparina Sučić odlučila je povući sestre odatle. Odlukom Vrhovne predstojnice ova je podružnica predana bosansko-hrvatskoj provinciji. S. Viktorija i druge s njom odlučile su prijeći u bosansku provinciju. Iz pisma-molbe upućene bosanskoj provincijalki s. Vereni Dijaković očito je da su tu odluku donijele teška srca, s mišlju da će to biti privremeno rješenje. Tako je i bilo. God. 1954. s. Viktorija i druge dvije sestre s podružnice Petrićevac molile su vrhovnu delegatkinju s. Izabelu Gosak i mostarsku provincijalku s. Benitu Prkačin za povratak u matičnu, tj. mostarsku provinciju, jer „danas su se u Hercegovini prilike promijenile i mi smatramo da je vrijeme da mi svoj privremeni boravak napustimo i povratimo se tamo gdje nam je stalni.“[1] Povratak se dogodio sljedeće, tj. 1955.
S. Viktorija vratila se u Hercegovinu i poslana je u franjevački samostan u Mostaru gdje je ostala dvije godine, a iza toga je ponovno na podružnicama mostarske provincije u Bosni: Barlovci, Foča kod Doboja, te Podhum kroz pet godina. Dvije godine zatim zadržala se na Šćitu vodeći brigu o gđi Ivki Zane i njezinu imanju. Bila je to dužnost više nego teška zbog hirova i nerazumnih zahtjeva spomenute gospođe pa je prov. predstojnica otkazala raniji dogovor.[2]
Iz Šćita, s. Viktorija je došla na kratko u Hercegovinu, u župu Gorica, 1969./1970. Nakon jednogodišnje službe u Gorici, ponovno je poslana u Bosnu, na Petrićevac koji je na poseban način obilježio njezin život. Ostala je tu tri godine i onda je došla u Bijelo Polje 1970. gdje ostaje do kraja života.[3] Ili točnije, nekoliko tjedana do pred kraj života. Zbog ratne opasnosti, zajedno s većinom drugih sestara evakuirana je u Bašku Vodu početkom travnja 1992. Već dobrano načetog zdravlja od prije, ipak je sve iznenadila svojom smrću, ni mjesec dana nakon odlaska iz Bijelog Polja. Bez sumnje tome je i doprinio taj prisilni odlazak u nepoznato i na neodređeno vrijeme, za nju šokantan i stresan.
Kroz 50-ak godina svoga redovničkog života s. Viktorija je obavljala razne dužnosti – kućanske poslove, ali i službu bolničarke. U Bijelom Polju je neko vrijeme skrbila i za župnikovo kućanstvo, radila na vrtu, uzgajala cvijeće itd. Koliko god je bila fizički robusna osoba, toliko je bila osjetljiva i dječje duše. Na svoj način bila je plemenita. Imala je još nešto netipično za ženu, odnosno sestru: voljela je sport i pratila ga, osobito nogomet. Svim žarom je navijala za mostarski Velež, što je većini nas bilo neobično. Ne toliko navijanje koliko izbor kluba.
Zadnje svoje dane proživjela je predana u volju Božju, strpljiva i smirena. Preminula je 9. svibnja 1992. kao prognanica, jedna od tolikih u to vrijeme. U dogovoru s njezinom obitelji, i zbog nemogućnosti pokopa u Bijelom Polju, tijelo joj je prevezeno u Međugorje, njezinu rodnu župu. Pokopana je u groblju Kovačica. I pokop je bio u znaku ratne opasnosti. Sv. misa zadušnica slavljena je u podrumu župnog stana, ali ipak u nazočnosti većeg broja sestara koje su došle unatoč opasnosti.
Danas tijelo s. Viktorije počiva na groblju Gruban u Bijelom Polju gdje je preneseno 10. listopada 2001. godine.[4]
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1943.-1947.; APSa, god. 1948., Pismo od 16. srpnja 1948.; APMo, R-1, god. 1954., Pismo s. Viktorije i ostalih s. Beniti, listopada 1954.
[2] Usp. APMo, SP, 33/66. Gđa Ivka obvezala se da će testamentom ostaviti svoj imetak sestri koja bude kod nje. Međutim, želje spomenute gospođe nije bilo moguće ispunjavati, osobito ne traženje da se promijeni ova ili ona sestra. Kad je to tražila i za s. Viktoriju, provincijalka s. Sebastijana joj je oštro odgovorila: „Vi ste s. Viktoriju uvelike hvalili kao dobru i radišnu sestru što ustvari i jest. Kad Vi niste zadovoljni ovako dobrom i radišnom sestrom, ovo Vam starješinstvo nije u stanju pomoći sa izmjenom sestara nego pristaje na vašu želju i molbu početkom ove godine da povučete testament.“ No provincijalka je tražila da u tom slučaju gđa Ivka isplati rad sestara (prije s. Viktorije kod gospođe je bila i s. Laurencija Ćurić) koje su kod nje provele gotovo tri godine! I u svom stilu, provincijalka s. Sebastijana dodaje na kraju pisma: „Da Vi niste izazivali, do ovog ne bi došlo.“
[3] Vidi: Raspored sestara, god. 1954.-1991.
[4] Vidi: M. MIKULIĆ ml, S. Viktorija Vasilj (1920.-1992.), KZ 25(1992.), str. 21-22; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 192-194.)