6. travnja 2025.
Rođena: 19. veljače 1913., Rasno
Novicijat: 8. rujna 1941., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1942., Mostar
Vječni zavjeti: 8. rujna 1946., Mostar
Preminula: 6. travnja 2004., Međugorje
Andra s. Vicencija jedno je od rijetkih redovničkih zvanja koje je našoj provinciji dala župa Rasno. Roditelji s. Vicencije bili su Nikola i Luca rođ. Čerkez koja je umrla u najranijem djetinjstvu s. Vicencije. U dobi od 25 godina Andra je došla u samostan i primljena u kandidaturu 1. kolovoza 1938. u Mostaru. Vrijeme kandidature provela je u Bijelom Polju, a postulaturu i novicijat u Mostaru. U redovnički život je stupila u vrijeme potpune neizvjesnosti i nesigurnosti kada su samo oni koji vjeruju Gospodinu mogli reći: Evo me, zvao si me. Ništa lakše nisu bile ni prve poratne godine u našoj provinciji.
S. Vicencija je već u prvim godinama svog redovništva, tj. u ratnim i nekoliko poratnih godina bila na više podružnica. Teške i nesigurne prilike utjecale su i na česte premještaje sestara. Nakon položenih prvih zavjeta do kraja rata bila je u Bijelom Polju, u kući u koju će doći i 1949. U međuvremenu je bila u franjevačkom samostanu na Plehanu u Bosni. Godine 1951. otišla je na Poljud u Splitu gdje su bili smješteni sjemeništarci hercegovačke franjevačke provincije.[1] Radila je u praonici u iznimno teškim uvjetima. Ostala je tu dvije godine i vratila se ponovno u Bijelo Polje. Odatle je još jednom poslana u Bosnu, u župu Foča kod Doboja, za jednu godinu. Nakon Foče uslijedile su godine služenja s. Vicencije u Hercegovini: na Humcu u dva navrata, u Gorici, Drinovcima, Širokom Brijegu i Kočerinu. Godine 1971. došla je u Bijelo Polje i tu ostala do travnja 1992. i prisilnog odlaska u Bašku Vodu. Iz Baške Vode dolazi u Međugorje, u iznajmljenu kuću u Kovačici, a potom prelazi u novoizgrađeni samostan u Miletini/Međugorje. Tu je proživjela deset zadnjih godina života. [2]
S. Vicencija je služila svojoj zajednici i Crkvi obavljajući poslove koji su bili u danom trenutku potrebni i od nje traženi: poslove na vrtu i razne kućanske i domaćinske poslove, od kojih lijep broj godina provela je radeći u kuhinji. A radila je mnogo u vremenima koja nisu poznavala razna tehnička pomagala koja bi olakšavala posao. U svojim poodmaklim godinama znala se prisjetiti te potpune usmjerenosti na posao koja nije ostavljala puno prostora ni za što drugo.
„Ako nisam imala kad moliti, zato sam radila. Sad mi je i drago što sam radila. Za toga me je Bog stvorio. Kako mi je Bog pripravio posao, tako mi je davao i snagu. Hvala Bogu, koji mi je dao, da sam mogla!“[3]S onima koje su joj bile dodjeljivane kao pomoć bila je veoma pažljiva. Majčinsku dobrotu i razumijevanje osobito je imala za kandidatkinje i mlade sestre. Zauzimala se za njih i štitila ih u svakoj prilici i usmjeravala ih na dobro.
U godinama kada više nije bila na podružnicama, s. Vicencija još uvijek je radila, ali i sve više ispunjavala svoje dane molitvom. Zadnjih godina života osobito, kad su je fizičke sile sve više izdavale, „bila je rezervno vječno svjetlo u kapelici.“[4] U novi, bolji život prešla je ljubeći križ i svako zrnce krunice. Preminula je 6. travnja 2004. u Međugorju, a pokopana je na groblju Gruban u Bijelom Polju, mjestu u kojem je provela gotovo polovicu svih godina svog redovničkog života.[5]
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 258-259)
[1] Vidi: Životopis s. Berislave Marić, bilješku 371.
[2] O vremenu i mjestima službe s. Vicencije vidi: Raspored sestara, god. 1954.-2003.
[3] Usp. Uredništvo ZP i KZ, S. Vicencija Musa (1913.-2004.), KZ 37(2004.), str. 125.
[4] Iz homilije fra Mladena Hercega na sprovodnoj misi s. Vicencije, ZP, br. 1(/2004.)., str. 30.
[5] O s. Vicenciji vidi još: M. MIKULIĆ ml, Pedeseta obljetnica redovništva, KZ 24(1991.), str. 183.-184.; Z. JURILJ i L. BANOŽIĆ, Dijamantni jubilej, ZP, br. 3(2001.), str. 12.-13.; Sjećanja sestara.