S. M. Vera Ružica Zelenika

S. M. Vera Ružica Zelenika

21. veljače 2025.

Rođena: 1. kolovoza 1903., Jare
Novicijat: 19. ožujka 1927., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1928., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1931., Mostar
Preminula: 21. veljače 1988., Bijelo Polje

Zvali smo je popularno Zlatka. Tako se, naime ona često obraćala mlađima kad bi joj trebala neka usluga. A sama je mnogima, bezbrojnima, učinila mnoge usluge, prije svega ljubaznim prijemom na vratima.

Svjetlo dana s. Vera je ugledala u obitelji Andrije i Lucije, rođ. Pinjuh. Prvi korak k našoj redovničkoj obitelji učinila je ulaskom u kandidaturu 20. prosinca 1924. u Mostaru gdje će kasnije imati i svoju redovničku formaciju.

Životni put s. Vere bio je uglavnom vezan za Sirotište, odnosno provincijalnu kuću u Mostaru i za Bijelo Polje. Boravci u drugim zajednicama bili su kraći: godinu dana nakon polaganja prvih zavjeta u Nevesinju i malo kasnije, godinu dana u Visokom. Nakon izgona sestara iz provincijalne i drugih kuća, 1949. s. Vera se skrasila jedno vrijeme kod svoje obitelji u Jarama, poput mnogih drugih sestara koje su prvo sklonište našle kod rodbine. Od 1951. do smrti s. Vera živi u Bijelom Polju. [1]

S. Vera na svoj način bila je zanimljiva osoba. Po prirodi bijaše nekako tugaljiva. Roditelje je rano izgubila i kao da nikada taj gubitak nije preboljela, unatoč činjenici da je bila voljena i pažena od starije braće, što je znala često isticati. Kao i to da je protiv njihove volje otišla u samostan. U samostanu je trebalo raditi mnoge poslove koje doma nikada nije radila pa joj je to stvaralo ne male poteškoće i u trenucima, nostalgiju za prijašnjim životom. Razboljela se mlada od tuberkuloze i smrt je izgledala tako blizu – da su za nju pripravili i mrtvački lijes! Kad ga je vidjela, bio je to potpuni šok. U tom trenutku, pripovijedat će kasnije: „Predala sam se. Mislim: nema druge nego umrijeti“. Ali, Gospodinu se svidjelo drugačije – živjela je poslije toga više od pola stoljeća! Kao ni mnoge druge, u samostanu nije naučila stvari koje je željela naučiti. Susrela je probleme koje nije bilo lako nadići. No, u svom redovništvu ustrajala je zahvalna Bogu za sve što je prošlo, svjesna da se ne treba okretati natrag kad se ruka jednom stavi na plug. Veselje joj je bilo vidjeti oko sebe vesele ljude. Kao da je i na nju tada prelazilo nešto od toga.

Preko trideset godina vršila je službu vratarice. Susrela je mnoge ljude i mnogi su preko s. Vere upoznavali našu zajednicu. Kroz nju su gledali sve nas druge. I nisu zaboravljali s. Veru: njezinu ljubaznu riječ, strpljivost, topli prijem i spremnost da udovolji uvijek potrebi posjetitelja. Što nipošto nije bilo jednostavno, osobito u vremena teže oskudice. Ako se i nije moglo uvijek izići u susret ljudima, vrata su im uvijek bila otvorena i uho spremno poslušati njihovu nevolju. Imala je vremena za ljude – popričati, saslušati, zanimati se – nenametljivo, ne radoznalo. Nikada nije bilo oskudice u tome što se tiče s. Vere. Osobito je imala osjećaja za sirotinju.

Svoj životni put završila je 21. veljače 1988. u Bijelom Polju gdje je i pokopana. Ostavila nam je primjer što znači njegovati gostoljublje i kakvu snagu ima lijepa, ljubazna riječ i darovano vrijeme.[2]


[1] ŠemKon, god. 1928.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1987.
[2] N. PALAC (razgovarala), Pedeset godina vjernosti, ZP, br. 1(1977.), str. 15-20; U istom broju: L. OREČ, Nevidljivi koji tvore život (homilija), str. 21-22; M. MIKULIĆ ml, S. Vera Zelenika (1903.-1988.), KZ 21(1988.), str. 107; Sjećanja sestara.

(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 166-167.)

 

Pregledaj cjeli kalendar

https://ssf-mostar.com/