9. srpnja 2025.
Rođena: 26. kolovoza 1939., Međugorje
Novicijat: 22. kolovoza 1961., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1962., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 23. kolovoza 1967., Bijelo Polje
Preminula: 9. srpnja 2011., Mostar
„Blaženi krotki“, reče Isus jednom. Rijetko kome te riječi pristaju kao s. Vendelini. Krotka u životu, a takva bijaše i na odlasku.
Rođena je u Međugorju, u obitelji Martina i Mare rođ. Planinić. Kad je imala dvije godine, Ljiljanka je ostala bez oca. Tada su je smjestili u Sirotište sv. Franje u Mostaru te je tu provela nekoliko godina svoga djetinjstva. Kada je s dolaskom komunističke vlasti Sirotište prisilno prestalo s radom, Ljiljanka se vratila svojoj obitelji. Klica redovničkog zvanja u njoj je našla plodno tlo. S petnaest je godina željela poći u samostan, ali nije dobila podršku u obitelji. Želju je ostvarila kad je imala dvadeset godina: u kandidaturu je primljena u Bijelom Polju 29. kolovoza 1959. Tu će dvije godine kasnije stupiti u novicijat.
Nakon završenog novicijata s. Vendelina je ostvarivala svoje poslanje na nekoliko podružnica i svugdje je ostajala duže vrijeme. Na početku je to bio Kiseljak (župa i naša kuća) kroz punih 18 godina (1962.- 1980.), zatim franjevački samostan u Mostaru kroz pet godina, franjevački samostan sv. Ante u Chicagu kroz jedanaest godina (1985.- 1996.) i nakon povratka u domovinu, od 1996. do četiri mjeseca pred smrt u župi Čerin.[1] Obavljala je u svim tim mjestima kućanske poslove, „obične poslove na neobično dostojanstven način (...) S. Vendelina je bila žena čežnje za mirom, koju je ispunjala ljubavlju, tihom marljivošću i nenametljivim oduševljenjem.“[2]
Takva je bila ta sestra škrtih riječi i požrtvovnog predanog služenja; ukorijenjena u Bogu i spremna služiti u svako vrijeme i na svakom mjestu. I s osmijehom za svakoga. Nikada nećemo znati kako je uspijevala iza njega „držati“ svoje poteškoće, pitanja i trpljenja kojih nije bila oslobođena. Kao ni ljudskih slabosti koje je poput svakog čovjeka imala. No njezine su kreposti odsijevale, upravo one o kojima govori sv. Franjo u svojoj Pohvali krepostima: išle su kod nje pod ruku mudrost koja od Boga dolazi sa svetom jednostavnošću, siromaštvo s poniznošću, ljubav s poslušnošću.
U kratkoj i teškoj bolesti ostala je s. Vendelina ista: strpljiva, tiha i s uvijek istim odgovorom na pitanje kako se osjeća, odgovarala je: dobro sam. Početkom ožujka 2011. ustanovilo se da ima rak crijeva. Operirana je u bolnici u Mostaru, ali nekih rezultata nije bilo. Preminula je 9. srpnja iste godine, predana u volju Božju kakva je bila cijelog života. Njezino tijelo čeka uskrsnuće na groblju Gruban u Bijelom Polju. Vjerujemo da je ona već ušla „u radost Gospodara svoga“ (Mt 25, 21) koji obilato nagrađuje one koji su bili vjerni u malom i tako postali veliki u njegovim očima.
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1961.-2010.
[2] Usp. S. M. Vendelina Vasilj (Međugorje, 26. kolovoza 1939.-Mostar, 9. srpnja 2011.), Oproštajni govor prov. predstojnice s. Franke Bagarić, ZP, br. 2 (2011.), str. 81; U istom broju: Uvod u Euharistiju i homilija fra Ike Skoke.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 309-310.)