26. svibnja 2025.
Rođena: 31. prosinca 1915., Grabova Draga/Mostarski Gradac
Novicijat: 19. ožujka 1938., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1939., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1942., Mostar
Preminula: 26. svibnja 2011., Međugorje
Svjetlo dana ugledala je s. Venceslava u obitelji Grge i Anđe, rođ. Šaravanja. Na krštenju su joj dali ime Jelka. U samostan u Mostar je došla kad je napunila dvadeset godina, 4. siječnja 1936. Dvije godine kasnije stupila je u novicijat. Prve zavjete položila je u osvit Drugog svjetskog rata, a vječne sredinom istog rata. S. Venceslava pripada tako naraštaju sestara koje su imale hrabrosti izabrati redovnički poziv usred opće nesigurnosti i neizvjesnosti.
Životni put s. Venceslave iako, ljudski gledano dug, nije imao mnogo postaja. Nakon položenih prvih zavjeta poslana je u Konjic gdje su sestre vodile Stručnu djevojačku školu i dječji vrtić (zabavište). Tu je dočekala kraj rata i ostala do 1946. Od tada do 1949. živi u provincijalnoj kući u Mostaru. Kada je kuća oduzeta s. Venceslava odlazi u Bijelo Polje i tu ostaje do 1992. Doživjela je tako još jedno prisilno napuštanje kuće – s drugima je otišla u Bašku Vodu na nekoliko mjeseci i onda se vratila u Međugorje, najprije u kuću u Kovačici, a onda u naš samostan u Miletini/Međugorje. Tu ju je pohodila sestrica smrt, u dobi života i redovništva koja je rijetkima darovana.[1]
S. Venceslava je cijeli život služila zajednici kao švelja i dugi niz godina kao sakristanka. I više od polovice godina svoga redovništva u istom mjestu, u Bijelom Polju. Na neki način bila je „zaštitni znak“ te kuće. Lako bi se moglo pasti u napast i pomisliti kako je to morao biti jednoličan život, lišen iskustava koje donosi promjena mjesta i neki dinamičniji posao. Ali, to nije bilo tako sa s. Venceslavom. Ona je svoj posao obavljala sa zadovoljstvom, pažnjom i preciznošću. Dugi niz godina sestre su privređivale za život zajednice upravo šivajući posteljinu i ostalo za vanjske osobe. S puno pažnje i takta s. Venceslava je znala pristupati ljudima koji su tražili usluge sestarske šivaonice. Interesirala se za njihov život i obitelji, posao itd. na jedan diskretan način. Bila je svjesna da sestre svjedoče svim što jesu pa je zato svojim suradnicama običavala govoriti: Sve što od nas sestara ide u svijet, treba biti lijepo, uredno. S osobitim zadovoljstvom pripremala je i izrađivala redovnička odijela za novakinje i mlade sestre, očekujući da ih s poštovanjem i ljubavlju nose, kako je činila i sama.
Cijeli život s. Venceslave bio je molitva i rad. Međusobno su se prožimali kao dvije sastavnice iste stvarnosti. Što je više njezin život išao svom zapadu, molitva je sve više ispunjavala njezine dane. Ozbiljnije zdravstvene teškoće osjećala je od 1996. ali njezini dani nisu išli „u prazno“. U tišini svoje sobe molila je i izrađivala čipke za ures oltara. Cijeloga života, pa i u staračkim godinama, zadržala je neku otmjenost, pažljivost i zahvalnost za svaku uslugu. A u govoru je bila oprezna: vagala je riječi. Moj je dojam da nije željela govoriti ni o prošlim događajima i osobama ono što je inače znala i o čemu bi bila pitana: jednostavno, kao da je željela izbjeći prigodu da kaže nešto što bi moglo baciti sjenu na njih. A to je znala izbjeći s mudrošću njoj svojstvenom.
Tri godine prije smrti proslavila je rijedak jubilej – 70 godina redovništva. Tom prigodom, odgovarajući na pitanje što je najvažnije i što joj je najviše na srcu, odgovorila je kratko sažimajući iskustvo svog dugog i duhovno bogatog života: „Najviše bih voljela da nam svima Bog bude na prvom mjestu. Da se Boga ljubi i poštuje, a onda ćemo se i mi međusobno ljubiti i poštovati, živjeti u skladu i miru sa svakim. Zajedništvo, sklad, ljubav (…) to je moja svakodnevna molitva i to je, mislim, najvažnije.“ Zato ne iznenađuje da je i poruku i savjet mladima „usidrila“ na Bogu: „Ne bojte se života! Molite Boga i ničeg se ne bojte! Nemojte nikada ostaviti Boga jer ni on vas nikad ne ostavlja. Predajte se Bogu u molitvi i uvijek vjerujte: što god vam Bog dadne, za vas je upravo to najbolje.“[2] Ovo je poruka koju bi valjalo češće pročitati.
Tijelo s. Venceslave čeka uskrsnuće na groblju Gruban u Bijelom Polju.
[1] Usp. ŠemKon, god. 1938.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-2010.
[2] Usp. Z. PETROVIĆ (razgovarala), Što god vam Bog dadne, za vas je upravo to najbolje, ZP, br. 2 (2008.), str. 27-28; O s. Venceslavi vidi još: S. BERNARDA, Šezdeset godina u službi Gospodinu, ZP, br. 1 (1998.) str. 15; Oproštajni govor prov. zamjenice s. Zdenke Kozina, ZP, 2(2011.), str. 77-78.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 307-308.)