19. svibnja 2025.
Rođena: 9. prosinca 1939. u Kopčićima/Šćit (BiH)
Prvi zavjeti: 23. kolovoza 1963. u Potocima (Bijelo Polje)
Doživotni zavjeti: 23. kolovoza 1968. u Potocima (Bijelo Polje)
Preminula: 19. svibnja 2017. u Mostaru
U ramskom selu Kopčići, župa Šćit, u obitelji Ilije Jozić i Marte rođ. Mitrović rođena je 9. prosinca 1939. godine Mara Jozić kao prvo od troje djece. Sretno djetinjstvo i odrastanje u obitelji prekinuo je Drugi svjetski rat. Otac joj je ubijen 9. srpnja 1944. u Uskoplju, za čiji grob obitelj nikada nije doznala. Njezina mlađa sestra Luca imala je tri godine, a dva mjeseca nakon smrti muža, 23-godišnja supruga Marta rodila je sina i dala mu očevo ime Ilija. S vjerom u Boga Marta je podizala i odgajala svoju djecu ne propuštajući svagdanju svetu misu.
Mara je kod kuće završila četiri razreda osnovne škole. I, nakon što je njezina mlađa sestra Luca (s. Anastazija) 1959. godine otišla u samostan kod sestara franjevaka Bosansko-hrvatske provincije, u veljači 1960. godine Mara je stupila u samostan sestara franjevaka u Bijelome Polju. U novicijat je primljena 22. kolovoza 1962. u Bijelome Polju dobivši ime s. Velimira. Ondje je 23. kolovoza 1963. položila prve redovničke zavjete, a doživotne 23. kolovoza 1968. godine.
Pripremajući se za svoje buduće poslanje s. Velimira je 1968. godine završila kuharsku školu u Zagrebu. U duhu poslušnosti, služeći ponajviše kao kuharica, svoj je redovnički život provodila na raznim mjestima gdje su sestre djelovale. Nekoliko je godina provela u vezionici crkvenoga ruha kao i u radionici za izradu jorgana u Bijelome Polju. Njezin put služenja započeo je službom domaćice i kuharice u našemu samostanu u Bijelom Polju, zatim u kućama u Sarajevu, Zagrebu, Grudama, Kiseljaku, Međugorju i Konjicu, ali i u Zavodu za zaštitu djece i omladine u Dusini, u Franjevačkom konviktu u Vlodropu u Nizozemskoj, u Frohnleitenu u Austriji te u Franjevačkom samostanu na Humcu. U nekim je zajednicama bila i više puta, a u Vlodropu, na Humcu i u Grudama vršila je službu kućne predstojnice. U poslušnosti i predana u volju Božju, kao i uvijek, došla je i na posljednju postaju svoga životnoga puta. Kad se u proljeće 2012. godine ozbiljnije razboljela, iz Konjica je došla na bolničko liječenje u Mostar i potom nastavila živjeti u sestarskom samostanu u Franjevačkoj 88.
Gotovo pedeset godina provedenih u kuhinji, često i u teškim uvjetima rada, iscrpljivalo je snagu s. Velimire. Usto ju je sustigao i križ bolesti te je zadnje godine života provela u postelji. Unatoč tomu u bolnim je časovima pokazivala strpljivost, ne zaboravljajući pritom ni svoju sklonost na šalu. U zajednicu je tako, nakon mirnih i plodnih godina rada, ugradila i trpljenje kojim je dopunjavala ono što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu (prema: Kol 1, 24).
Za svoga zemaljskoga života s. Velimira je na mnogim mjestima i mnogoj braći i sestrama priređivala svagdanji stol. Gospodinu se svidjelo pozvati je 19. svibnja 2017. godine na vječnu gozbu i prostrijeti pred nju bogatu trpezu u Kraljevstvu nebeskom. Pokopana je 20. svibnja na sestarskom groblju Gruban u Bijelome Polju.
On, koji je život i uskrsnuće naše, neka je uvede u svoju slavu i udijeli život bez kraja!