26. rujna 2025.
Rođena: 28. rujna 1922. u Međugorju (BiH)
Prvi zavjeti: 9. rujna 1941. u Mostaru
Doživotni zavjeti: 8. rujna 1946. u Mostaru
Preminula: 26. rujna 2017. u Mostaru
U vjerničkoj obitelji Nikole i Šime rođene Vasilj iz Međugorja 28. rujna 1922. godine rođena je kći Manda, peta od osmero djece kojima ih je Bog podario. Osnovnu je školu Manda pohađala u Međugorju, u tek otvorenoj sestarskoj školi, što je bio početak njezina upoznavanja i povezanosti sa sestrama. „Te sestre su meni bile uzor i poticaj“, govorila je, „da mogu slično i ja činiti. Nakon što sam dobila svjedodžbu, prijavila sam se sestrama u Međugorju a one su me prijavile u Mostar.“ Tako je s nepunih šesnaest godina, 1. kolovoza 1938., došla u samostan i započela vrijeme početnog odgoja. Novicijat je započela na blagdan Male Gospe 1940. godine, a nakon godine novicijata položila je prve zavjete kao sestra Valerija. Doživotne zavjete položila je također u Mostaru 8. rujna 1946. godine.
Na prvu dužnost u kuhinju pošla je u Franjevački samostan u Mostaru. Cijeli svoj radni vijek bila je kuharica, samo su se nizala mjesta njezina djelovanja: Plehan, Međugorje, Čapljina, Humac, Seonica, Gorica, Zagreb, Konjic, Ljubuški, Bijelo Polje. Na pojedina se mjesta vraćala više puta. Na Humcu je, uz kuhinju, kao predstojnica vodila brigu i o zajednici.
Osjetila je s. Valerija bol nacionalizacije kuća i rastjerivanja Zajednice 1949. godine. I sama se tih godina našla u roditeljskoj kući u Međugorju. A godine 1992. doživjela je Domovinski rat i novi egzodus. Tada je iz Bijeloga Polja s ostalim sestrama otišla najprije u Bašku Vodu, a potom se vratila u župni stan u Međugorje. Godine 1994. došla je u Mostar. Najprije je vodila kuhinju u kući u kojoj su privremeno živjele sestre koje su radile u bolnici u Mostaru, zatim od 1997. u obnovljenom i tek useljenom samostanu u Franjevačkoj ulici. Tu gdje je započela svoj redovnički put proživjela je zadnjih 20 godina života.
S lakoćom i dobroga zdravlja doživjela je s. Valerija biserni jubilej redovničkoga života. I više od toga – čak punih 77 godina redovništva. Premda su je fizičke snage postupno napuštale, ostala je uspravna i na nogama sve do početka ove godine, a do zadnjega izdisaja nije je napuštala volja i želja za molitvom. Svoje je dane ispunjala molitvom pred Svetohraništem i pobožno nižući zrnca krunice. U njezinom dugom životu krije se ustrajna vjernost Bogu i požrtvovna ljubav prema bližnjima. Bila je jednostavna, skromna i nenametljiva. Isticala se u velikom poštovanju prema svećenicima i u ljubavi prema redovničkom pomlatku. Svoj odnos prema pozivu i stav prema služenju izrazila je ovako: „Željela sam biti časna sestra, tj. služiti Bogu i ljudima. Iz čiste ljubavi sam radila. Bilo je hladnoća i ljetnih žega. Teškoće su me jačale, uvijek me vraćale na ono neprolazno i bitno. Snagu sam tražila od Boga. Njegova mi je prisutnost davala jakost da izdržim i ustrajem.“
Bila je okružena blizinom i molitvom sestara kad je Gospodar života i smrti u noći 26. rujna pokucao na vrata s. Valerije i nakon punih 95 godina zatražio natrag njezinu dušu. Pokopana je 28. rujna u sestarskom groblju Gruban u Bijelom Polju.
U dobroti svojoj, Gospodine, daruj joj pokoj i život vječni!