28. travnja 2025.
Rođena: 21. ožujka 1883., Lipno/Čerin
Novicijat: 15. kolovoza 1905., Maribor
Prvi zavjeti: 15. kolovoza 1906., Maribor
Vječni zavjeti: 15. kolovoza 1909., Maribor
Preminula: 28. travnja 1978., Bijelo Polje
Dugi životni put s. Valentine Cvite započeo je u obitelji Ivana i Kate Miletić u Lipnu, tada župa Čerin. U samostan je ušla kao kandidatkinja 13. lipnja 1902. u Mostaru. No odlazak u samostan nije bio nipošto jednostavan. Iako je rođena i odgojena u dobroj kršćanskoj obitelji, njezini roditelji protivili su se tom njezinu koraku. Više od svih majka. S. Valentina do 18. godine nije ni znala (za) časne sestre iako su u Mostaru djelovale već i milosrdnice sv. Vinka i školske sestre. Ona ih naime nije sretala. Međutim, kada je saznala da su u samostan pošle Bonifacija i Jeronima Buntić s Lipna i Krispina Dugandžić iz Dragićine, nitko je više nije mogao odvratiti od nauma. Razumijevanje i potporu je našla kod strica fra Ambre. On ju je odveo k sestrama u jesen 1901. da ih upozna. U Mostaru su rekle sestre da pričeka do proljeća sljedeće godine. To čekanje iskoristila je da privatno nauči čitati i pisati! I to potajno – da njezini ne bi posumnjali da se sprema u samostan. Tako je završilo pomalo uzbudljivo vrijeme predkandidature s. Valentine. Kasnije će više puta posvjedočiti kako joj je ulazak u samostan bio najsretniji dan u životu. U Mostaru je ostala godinu dana, potom je 1903. otišla u Maribor gdje će dvije godine kasnije stupiti u novicijat. U popisu novakinja za 1905. uz imena stoji i njihovo zanimanje. Uz ime s. Valentine stoji: pletilja na stroj.[1] Nakon položenih prvih zavjeta, s. Valentina je ostala u kući matici još nekoliko mjeseci, do travnja 1907. No, već je bila ozbiljno bolesna.
Kada je u Maribor 1907. za Uskrs došla s. Gertruda, odlučila ju je povesti sa sobom u Mostar. S. Valentina bila je već toliko slaba da nije izdržala dugi put iz Maribora – vlakom do Rijeke, potom parobrodom do Splita i dalje. Morala se zaustaviti u Splitu, gotovo na umoru. Ostaje tu na liječenju sljedeće mjesece. Oporavila se i potom otišla u Mostar. Njezin život bit će ubuduće uglavnom vezan za Hercegovinu: Mostar, Sirotište nakon povratka iz Maribora do 1918. godine. Te godine u rujnu premještena je u Imotski gdje je radila u Sirotištu do kraja siječnja 1922. Pobolijevala je i vratila se tada u Mostar. Inače u Imotskom je obavljala kućne poslove i drugo djeci u Sirotištu potrebno. Kronika navodi da vrši poslove „uzgojiteljice i plete biječve“, odnosno da je „uzgojiteljica in pletiljka nogavic“ (tj. čarapa).[2]
Nakon povratka iz Imotskog pa do 1930. s. Valentina je bila po dva puta naizmjenično u Bijelom Polju i Napretkovu konviktu u Mostaru i zatim u franjevačkom konviktu na Širokom Brijegu, 1930.-1936. godine. Za vrijeme jednog od bjelopoljskih perioda vršila je i službu kućne predstojnice, 1928.-1930., a istu službu je nastavila u konviktu na Širokom Brijegu. U konviktu na Širokom Brijegu s. Valentina je radila više godina, sve do 1939. samo s jednim jednogodišnjim prekidom, god. 1937./1938. kada je bila u našoj kući na Širokom Brijegu. Kad je otvorena podružnica u franjevačkom samostanu Rama Šćit, 1939. s. Valentina je bila u prvoj skupini sestara na toj podružnici. Nažalost, sestre su se morale odatle povući već 1942. zbog ratnih strahota u tom kraju. S. Valentina se ponovno vratila na Široki Brijeg sredinom rata. Nije poznato točno do kada je tu ostala, ali na Širokom Brijegu nije bila kada su ga partizani zauzeli i franjevce pobili. Od 1945. živjela je u provincijalnoj kući, do 1949. kada su tu kuću, oduzetu od novih vlasti, sestre morale napustiti. S. Valentina je otišla u Bijelo Polje gdje će proživjeti svoje preostale godine.[3].
Za vrijeme svoga posljednjeg, dugog bjelopoljskog perioda, godinu dana je bila u Prozoru, prvu godinu postojanja ove filijale. S Valentina bavila se pletenjem i drugim kućanskim poslovima. Aktivna je bila do smrti. U zajednici su ostale osobito u sjećanju godine u kojima je njegovala nepokretnu s. Štefaniju Detiček. Posljednje godine života s velikom je radošću izrađivala cingulume. Izradila ih je na stotine. I često bi ponovila: Neka budu sveti svi koji se budu njima pasali. I za to je molila.
S. Valentina je odavala radosnu i sretnu redovnicu – držanjem, riječima, djelom. Redovnički poziv doživljavala je kao milosni dar. Zato ju je veoma žalostilo kada bi neka sestra napustila zajednicu i redovnički poziv. Svoj život s. Valentina je ispunila ustrajnom molitvom i radom, sretna da zajednici može služiti i na jedan i na drugi način. Temelje takvog životnog stava ponijela je iz roditeljskog doma. Ona je ostavljala dojam i svojom pojavom: smirena, uspravna, plemenitih crta lica koje su s godinama poprimale neku posebnu produhovljenost. Mi, tada mlade sestre, koje smo je upoznale u staračkim godinama, često smo se među sobom znale upitati: kako je moguće takvo držanje, takva točnost u svagdanjim činima redovničkog života? Kako je tako „izvježbana“ da poklekne u kapeli, a da se ne oslanja na klupu ili da ide uz i niz skaline ne držeći se za ogradu? (kao što smo činile mi, mlađe od nje 50 ili 60 godina!). Njezina pojava bila je i primjer i pitanje. I odgovor o smislu i poslanju redovničkog života, o čemu se uostalom, u Crkvi toliko puno govorilo kroz zadnju deceniju života s. Valentine. Kao što se raspravlja i danas. Njoj je to bilo oduvijek jasno: ljubiti Boga i u tome naći sreću te tako usrećivati sve oko sebe. Ovo je i najdragocjenija ostavština koju imamo od s. Valentine. [4]
Ostavila nas je iznenada, nekako na brzinu. Nije uopće bolovala. Umrla je nakon jednog pada, krajem travnja 1978. Ispratile su je u mir Grubana mnoge sestre, svećenici, rodbina, mještani Bjelopoljci. Kod odra od nje se oprostio i biskup mons. Petar Čule.
Uspomena na njezin svijetli lik živi u našoj provinciji.
[1] Kronika materine hiše, str. 117; APMo, SP, 5/54 i 31/54; Ž. ILIĆ, Razgovor s najstarijom redovnicom, KZ 6(1973.), str. 100-103.
[2] Usp. Personalstand, god. 1908.-1918; KROIm, str. 15, 18, 20 i 22. O povratku s. Valentine u Mostar KroIm pod nadnevkom 28. siječnja 1922. bilježi: „se je odpeljala s. Valentina radi bolehavosti k zdravniku u Mostar in od tam se ni več povrnila.“
[3] Usp. APMo, SP, 5/54, 19/54, 31/54; ŠemKon, god. 1937.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1977.
[4] Vidi: R. ŠILIĆ, S. M. Valentina Miletić (oproštajni govor), ZP, br. 2(1978.), str. 17-19; M. VUČIĆ, O zalazu sunca 28. travnja, ZP, br. 2 (1978.), str. 19-21; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 125-128.)