16. rujna 2025.
Rođena: 3. prosinca 1916., Jablanica
Novicijat: 19. ožujka 1936., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1937., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1940., Mostar
Preminula: 16. rujna 1978., Bijelo Polje
Svi koji su je čuli pjevati nikada nisu zaboravili taj ugodni glas. I svaki put nas na nju podsjete one stare marijanske i pjesme u čast sv. Franji, pjesme koje se danas i ne pjevaju često. Pjesma je trag koji je ostavila u našoj zajednici.
Marija s. Trpimira, rođena u Jablanici od oca Jure i majke Ane rođ. Zec, u kandidaturu je primljena 17. ožujka 1934. u dobi od nepunih 18 godina. Dvije godine kasnije stupila je i u novicijat. Po struci je bila učiteljica stručne škole. K tome stekla je glazbeno obrazovanje privatno. I glazba će obilježiti najveći dio njezina života.
Nakon položenih prvih zavjeta do svršetka Drugog svjetskog rata djelovala je u Trebinju, Čapljini i Širokom Brijegu, kao učiteljica u tamošnjim stručnima školama naših sestara, a dvije poratne godine u Konjicu. Najduže je bila u Čapljini (1938.-1943.). Od 1947. do 1949. živjela je u provincijalnoj kući u Mostaru. Od tada do 1969. do smrti živjela je i radila u Bijelom Polju s izuzetkom jedne godine koju je provela u Banićima (1969./1970.), kada je ta podružnica i zatvorena.[1]
S. Trpimira bila je veoma upečatljiva osoba: finih manira, prijazna, vedra, nalazila je lijepu riječ za svakoga. Ne pamti se da je nekada nešto loše govorila o drugim osobama. Bila je spremna podijeliti s drugima svoje znanje, osobito ono glazbeno. Mnogim sestrama prenijela je osnove glazbene kulture, od nje su naučili prve note, u mnogima je potakla ljubav prema liturgijskom pjevanju. Nesumnjivim Božjim darovima nije se hvalila, ali bi mlađima rekla: „naučit ću te sve što ja znadem“. Gotovo da je teško zamisliti osobu, glazbenicu, koja bi s većom ljubavlju i žarom prenosila svoje znanje mlađima. Nekada je izgledalo kao da ih upravo moli da ga prime! Dugi niz godina vodila je samostanski zbor, ali je djelovala i u župi Bijelo Polje skrbeći za crkvu i vodeći pjevanje.
Zdravstveni problemi koje je imala od mladih dana s vremenom su postajali očitiji, teži. Osobito je trpjela od astme koja se zadnjih godina bila dosta i primirila. S. Trpimira bila je uvjerena da je to zagovorom sv. Leopolda Mandića kojem se utjecala. Njezin vanjski izgled nije odavao ozbiljnije zdravstvene probleme pa su neki smatrali da ih ustvari i nema. Teško je bolovala zadnjih šest mjeseci života. Tada je pokazala na osobit način ono što ju je krasilo: strpljivost, herojsku strpljivost kako je rekao fra Berislav u oproštajnom govoru. I zahvalnost za svaku i najmanju uslugu iskazanu joj u bolesti. Zacijelo su ove kreposti plod njezina iskrenog duhovnog života u kojem se isticala pobožnost prema Gospi, dosljednost i točnost u vršenju zajedničkih redovničkih čina i važnost koju je pridavala osobnoj molitvi. Za nju je uvijek odvajala vrijeme – i kad je bilo puno posla i kad bi umor sugerirao da se nešto izostavi.
S. Trpimira preminula je u subotu, na Gospin dan, na dan one koju je svim srcem štovala i sa zanosom joj pjevala. Koliko su i župljani cijenili s. Trpimiru, pokazali su dolaskom u broju do tada neviđenom, na njezin zadnji ispraćaj. Vjerujemo da je nastavila Gospodinu „pjevati pjesmu novu“ koja nikada utihnuti neće.[2]
[1] ŠemKon, god. 1937.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1978.
[2] Usp. E. VASILJ, Ostavila nas je naša draga s. Trpimira, ZP, br. 4-5(1978.), str. 29-31; B. PRKAČIN, Novi križevi na našem Grubanu, KZ 11(1978.), str. 195; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 130-131.)