7. lipnja 2025.
Rođena: 7. svibnja 1915., Cerno/Humac
Novicijat: 19. ožujka 1935., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1936., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1939., Mostar
Preminula: 7. lipnja 1999., Međugorje
Život s. Tomislave odvijao se u prostorno uskom krugu, ali nije bio manje bogat iskustvom. Iz obitelji Ivana i Ive rođ. Planinić, Veronika, buduća s. Tomislava otišla je rano: u kandidaturu je primljena 8. listopada 1929. Prvi dio kandidature provela je u Bijelom Polju gdje je dovršila osnovnu školu. U Mostaru je zatim završila jednogodišnju školu kućanstva i gospodarstva, a školovanje je nastavila u Trebinju, u tamošnjoj Ženskoj stručnoj školi naših sestara. Čini se da ovu školu nije dovršila. U novicijat je stupila u Mostaru, a nakon položenih prvih zavjeta usmjerena je na drugačiji posao od onog za koji se stručno osposobljavala: u bolnicu. Bolnica će postati mjesto njezinog apostolata, a služba bolničarke način ostvarivanja redovničkog zvanja. U tzv. Banovinskoj bolnici koja se poslije Drugog svjetskog rata nazivala Medicinskim centrom „Dr. Safet Mujić“, s. Tomislava će raditi sve do mirovine u koju je pošla 1974. Radila je na kirurgiji kao instrumentarka. Rad u bolnici prekinula je kraće vrijeme dok je bila u zatvoru. Prvi put je zatvorena 1945. u tzv. Divizijskom zatvoru u Mostaru (bivša Učiteljska škola) na tri mjeseca pod optužbom da je loše govorila o partizanima![1] Drugi put je zatvorena 22. travnja 1948. kada je zatvoreno i više drugih sestara naše provincije. Osuđena je na godinu dana popravnog rada zato što je „neutvrđenog dana mjeseca septembra 1945. g. nalazeći se na službi u državnoj bolnici u Mostaru vidjela ustaškog kurira odmetnicu P. J. i s njom se pozdravila, ne saopštivši to narodnim vlastima.“[2] No kako je optuženima u kaznu uračunat i pritvor, a osuđenima na popravni rad, dan izdržanog pritvora se računao kao tri dana popravnog rada, i s. Tomislava je tako praktično odslužila najveći dio kazne od zatvaranja do izricanja presude.[3]
Medicinske sestre imale su stan u bolnici i tamo su živjele kao zajednica, do pred kraj rata kada je bolnica oštećena u savezničkom bombardiranju 1944. Nakon toga su stanovale u provincijalnoj kući dok ova nije oduzeta 1949. Poslije toga stanovale su po privatnim stanovima. Tako je bilo i sa s. Tomislavom. Ona je dijelila stan sa svojom starijom sestrom s. Angelikom, mijenjajući više puta adresu. S odlaskom u mirovinu i s. Tomislava se smirila u stanu koji su dobili od države. Tu će živjeti sve do 1988. kada je prešla u Bijelo Polje. Nažalost, ovdje nije mogla u miru provesti posljednje godine života jer je morala u izbjeglištvo početkom travnja 1992. I s. Tomislava je prošla put kao i većina sestara bjelopoljske zajednice: Baška Voda – povratak u Hercegovinu, u Međugorje (Kovačica) – naš samostan u Miletini/Međugorje koji će postati i posljednja životna postaja.
Iza ovih šturih podataka stoji bogatstvo života življenog u specifičnim okolnostima. Redovništvo življeno izvan samostana, život vezan za zajednicu i kad se živi izvan njezinih zidova. Ili kako s. Tomislava reče prigodom 60. obljetnice redovništva: „Dok sam bila vani, uvijek sam bila i vani i u zajednici. Nije mi bilo teško doći u zajednicu“.[4] A nije bilo ni teško živjeti sa s. Tomislavom. Bijaše to osoba od malo riječi; blagost je odsijevala na njoj, a s blagošću se odnosila prema svima, spremna uvijek učiniti svakom ono što može. Staračke je dane ispunjala molitvom uvijek smirena i tiha, povučena i strpljiva. O njoj svjedoče da je takva bila i na radnom mjestu pokazujući kako se može svjedočiti s malo riječi. Ona koja je bila ljubiteljica tišine, svoj smiraj je doživjela 7. lipnja 1999. u Međugorju. Uskrsnuće mrtvih očekuje na mjesnom groblju Srebrenica.
[1] Usp. Ž. ILIĆ, S. M. Tomislava Vučić (1915.-1999.), KZ 32 (1999.), str. 122.
[2] Usp. Okružni sud u Mostaru, K:434/48 od 28. 7. 1948.; Kopija presude nalazi se u APMo, SP, 247/91.
[3] Po pripovijedanju njezine sestre Angelike, a što je zapisao fra Ž. Ilić u tekstu navedenom u bilješci 353, s. Tomislava bila bi u zatvoru do 11. kolovoza 1948.
[4] A. BUBALO, Redovnički dijamantni jubileji, KZ 28 (1995.), str. 213.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 238-239.)