21. lipnja 2025.
Rođena: 8. prosinca 1918., Blagaj
Novicijat: 19. ožujka 1939., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1940., Mostar
Vječni zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Preminula: 21. lipnja 1999., Mostar
Bila je posebna, osebujna osoba. Ostavljala je trag gdje god je djelovala. Nije bilo moguće ne zapaziti je gdje god da se pojavila. A nije bilo moguće niti ostati bez dojma o njoj, bez mišljenja ili stava. A oni su bili tako različiti. „Nju je mogao vidjeti i pravo procijeniti samo onaj tko ju je kao gotsku katedralu gledao iznutra, a ne izvana“, rekao je fra Ljudevit Rupčić u homiliji sv. mise na dan njezina pokopa. I nije teško složiti se s time.
S. Tihomira, gledano i s izvana, imala je životni put u kojem nije manjkalo ništa: ni trpljenja i progona, ni uspjeha i pohvala, ni ispunjenih želja i neispunjenih nadanja. U najranijem djetinjstvu ostala je bez roditelja, oca Tome i majke Katice, rođ. Babić. Kad je imala dvije godine donijeli su je u Sirotište sv. Franje u Mostaru. Tu je rasla i odgajana. Tu je niknuo i njezin redovnički poziv. Kad je imala 18 godina za taj poziv se i odlučila. U kandidaturu je primljena 29. lipnja 1936. Godinu dana kao kandidatkinja, prije stupanja u postulaturu, pomagala je u Stručnoj školi u Čapljini. Vrijeme nakon završenog novicijata do kraja travnja 1945. živjela je u provincijalnoj kući. Poučavala je glazbu u Domaćinskoj školi.[1] Godine koje su uslijedile donijele su s. Tihomiri iskustva koja je jedva mogla i zamisliti.
Drugi svjetski rat bližio se završetku. U svojim Uspomenama s. Tihomira bilježi kako je jednog dana krajem travnja 1945. provincijalka s. Gašparina rekla nekima da idu iz grada. S. Tihomira je došla do Sarajeva, a odatle se priključila konvoju hrvatskih vojnika, uglavnom ranjenika te civila, svećenika i bogoslova koji su se povlačili prema Sloveniji. U konvoju je bio i fra Vendelin Vasilj koji se priključio u Zagrebu. Putovali su u stočnim vagonima i uz brojne nevolje stigli na domak Maribora. Tu su ih partizani zaustavili i stavili u neku vrstu sabirnog logora kod kolodvora. Vidjela je tada i više svećenika i bogoslova koje je poznavala – dalmatinskih, bosanskih i hercegovačkih. Tu su ostali nekoliko dana. S. Tihomira je uspjela dobiti dozvolu od jednog stražara da ode, ali pod pratnjom, do naših sestara u Mariboru i da pita nešto za jesti. One su se pokazale više nego sestre davši sve što su mogle. S. Tihomira je izlazila više puta i donosila hranu. A iznosila je i dokumente nekih svećenika. Bilo je jasno da su mnogi, svećenici i civili, određeni za odstrel. Jer, svaku noć nekoga su iz tog sabirnog logora odvodili, a mnogi se nisu vraćali. Jednoga dana fra Rufin Šilić koji je bio također tu, rekao je s. Tihomiri: „Mala, znaš šta je, izgleda da će nas vraćati. Vendelina, ako otkriju, on je osuđen na smrt, sigurno. Taj neće preživjeti. Daj, kako znaš, pomozi da izbjegne“. I ona je zaista to učinila na način vrijedan scenarija uzbudljivog filma![2] Izvukla ga je s tog mjesta, odvela do franjevaca u Mariboru, zahvaljujući kojima je nakon nekoliko mjeseci prebjegao u Italiju i kasnije otišao u Ameriku. Ova pomoć u bijegu bit će i glavna točka optužnice protiv s. Tihomire. Ona i druge četiri naše sestre koje su bile s njom (ss. Inocenta, Emilija, Marinka i Emanuela) puštene su iz logora i otišle u bivšu kuću maticu. Tamo su partizani imali privremenu bolnicu i tražili su od sestara da tu rade i naše i više mariborskih. Na početku nije bilo nekih problema, ali nakon nekoliko mjeseci sestre su vidjele da se nešto sprema. I zaista, stigla je naredba da moraju ići, napustiti bolnicu.
S. Tihomira se vratila u Mostar polovicom 1946. i ostala do sljedeće godine. U Mostaru je i prvi put uhićena 1947. i bila u zatvoru dva mjeseca (od 1.veljače do 1.travnja) – bez obrazloženja i suđenja, oslobođena je.[3] Te, 1947. premještena je na Petrićevac.[4] Odavde je nakon nepune godine dana otišla u Viroviticu koja je do 1948. bila podružnica hercegovačke provincije, a od lipnja te godine bosanske.[5] Sestre su nakon 1945. radile u tamošnjem franjevačkom samostanu. S. Tihomira je sada vodila crkveno pjevanje u župi. No, UDBA ju je našla i ovdje. Došli su po nju u studenom 1949. Kako je nisu našli u Virovitici, jer je bila otišla u Zagreb popravljati zube, našli su je u Zagrebu, u stanu majke jednog zagrebačkog franjevca gdje je bila odsjela. Uhitili su je i odveli u zatvor u Petrinjskoj. Držali su je oko tjedan dana bez ikakva objašnjenja. Iza toga su je prebacili u centralni zatvor u Sarajevu i odatle, nakon tri tjedna, u Mostar – po sjećanju s. Tihomire bilo je to poslije blagdana Bezgrešnog Začeća. Uslijedila je istraga, ispitivanja, udarci, razna maltretiranja, iznuđivanja itd. Nije poklekla unatoč svemu. Osuđena je na dvije godine zatvora. Glavna „krivica“ s. Tihomire bila je pomoć u bijegu fra Vendelinu Vasilju te to što je navodno, slala u inozemstvo obavijesti o stanju u Jugoslaviji, o progonu svećenika i tome slično. Suđenju je mogla nazočiti samo s. Sebastijana Marinčić. Kaznu zatvora u trajanju godinu i deset mjeseci odslužila je u „Ćelovini“, mostarskom zatvoru.[6]
Iz zatvora s. Tihomira je izišla narušenog zdravlja i u strahu zbog Ćiminih (Osman Ćimić, zvani Ćima, isljednik) prijetnji da će je ponovno zatvoriti. A imala je osjećaj i da joj tadašnja, a ustvari tada već bivša provincijalka s. Gašparina radi o glavi. Željela je stoga s. Tihomira ići što dalje od Hercegovine. Sama piše: „Bježala sam što dalje od Hercegovine. Godine su prošle, a ja se nisam vraćala. Strah je bio, jer UDBA je stvarno bdjela nad svakim našim korakom. Ako je zatvor prestao, nije njihov teror.“[7] Nakon izlaska iz zatvora i oporavka, podvrgla se operaciji štitnjače u današnjoj bolnici Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici u Zagrebu i nakon toga vratila se u Viroviticu. Nastavila je prijašnje djelovanje, sve do 1955. Tada je došla u Bosnu u kojoj će provesti godine, odnosno desetljeća svog plodnog djelovanja. Nakon povratka iz Virovitice, jedno je vrijeme usavršavala slikarsko umijeće kod Gabrijela Jurkića u Sarajevu, zatim neko vrijeme djelovala je u Kreševu, u franjevačkom samostanu i župi. Uslijedile su godine plodnog djelovanja u Kiseljaku – sve do pred smrt, s izuzetkom šest godina (1969.-1975.) koje je provela u Bijelom Polju, u službi provincije kao prov. tajnica i savjetnica. Vršila je u tom razdoblju i službu odgojiteljice juniorki. Sudjelovala je u radu dva Generalna kapitula (1969. i 1975.) kao delegatkinja naše provincije.
Kiseljak je najviše obilježio život i djelovanje s. Tihomire, a ona je Kiseljaku dala svoj osobni pečat. Tamo je bila kao neka institucija. Sve svoje talente stavila je u službu djece, mladih, župe Kiseljak u cjelini, ali i šire. Bila je obdarena mnogim umjetničkim talentima i smislom za lijepo i skladno. Najviše se iskazala u glazbi. U Kiseljaku je držala neformalnu glazbenu školu za djecu i mlade. S glazbom je u njih ucjepljivala lijepo ponašanje i nacionalnu svijest. I vjerski odgoj. U župi je vodila pjevački zbor. Slikarstvom se manje bavila iako i u tome nadarena. Ipak, njezine uskrsne pisanice su prava mala slikarska remek djela. Radila je i nacrte za izradu liturgijskog ruha, a također su bile poznate postave njezinih božićnih jaslica. U Bijelom Polju, kroz vrijeme koje je boravila u toj kući, posvetila se uređenju samostanskog klaustra i sestarskog groblja.
Po naravi s. Tihomira je bila emotivna osoba, plemenita, velikog srca; u njoj je na neki način živjelo veliko dijete. Gajila je osobitu pobožnost prema Gospi, njegovala liturgijsko pjevanje i ljepotu liturgijskog prostora. Radila je sa žarom sve do kraja života. Uvijek krhka tijela i zdravlja, teže je bolovala samo zadnji mjesec. U mostarskoj bolnici je operirana (amputacija noge), a nekoliko sati nakon što je otpuštena iz bolnice, preminula je u Mostaru, u današnjoj Franjevačkoj 88. U onoj istoj kući gdje su je nekada donijeli kao dvogodišnju djevojčicu i gdje je kasnije započela svoj redovnički život. Tako se zatvorio krug jednog bogatog života bez kojeg bi naša zajednica bila mnogo siromašnija.
S. Tihomira je pokopana na sestarskom groblju Gruban u Bijelom Polju. Bila je prva koja je tu pokopana nakon god. 1992., prva „povratnica“ u Bijelo Polje.[8]
[1] Usp. APMo, SP, 20/56.
[2] Usp. UspTih, str. 9, APMo SP, 278/97.
[3] Usp. APMo SP, 248/97.
[4] Raspored sestara, god. 1946. i 1947.
[5] Usp. APSa, godina 1948.
[6] Usp. ZP, br. 2(1999.), str. 32; U zatvoru je bila od 15. studenog 1949. do 15 rujna 1951.
[7] UspTih, str. 20, APMo, SP, 278/97.
[8] O s. Tihomiri vidi još: J. BUBALO, Kita cvijeća ..., Sveta baština, br. 5 (1989.), str. 13; Isti autor: Zlatno redovničko slavlje..., KZ 22 (1989.), str. 209-211; A. DŽAJIĆ, Sestarski dijamantni jubilej, ZP, br. 1 (1999.), str. 249-250; S. M. Tihomira Božić, Homilija fra Ljudevita Rupčića, Oproštajni govori fra Tomislava Pervana, fra Mate Cvjetkovića, fra Stjepana Buljana i gosp. Ivana Mire Jovića, ZP, br. 2 (1999.), str. 32-35; A. BUBALO, S. Tihomira Božić (1918.-1999.), KZ 32 (1999.), str. 123-124; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 240-243.)