8. veljače 2024.
Rođena: 3. srpnja 1875., Loče/Poljčana, (SLO)
Novicijat: 15. kolovoza 1898., Maribor
Prvi zavjeti: 15. kolovoza 1899., Maribor
Vječni zavjeti: 15. kolovoza 1902., Maribor
Preminula: 8. veljače 1961., Bijelo Polje
S. Štefanija Detiček pripada prvoj skupini sestara koje su došle iz Slovenije u Mostar 1899. zajedno sa s. Gertrudom Neuwirth. Njih dvije su i ostale u Hercegovini cijeli život.
Ana s. Štefanija rođena je od oca Bartola i majke Tereze Podergaj. Kao dvadesetogodišnja djevojka stupila je u kandidaturu u Mariboru, 15. ožujka 1895., a tri godine kasnije i u novicijat. U Mariboru je položila prve i vječne zavjete.
Odmah nakon završenog novicijata poslušnost je namijenila s. Štefaniji služiti u dalekom, nepoznatom mjestu, u Mostaru gdje dolazi samo par tjedana nakon prvih zavjeta. Tu je provela i najveći dio života. Vezano za vječne zavjete, Kronika materine hiše bilježi kako su za vječne zavjete trebale doći dvije sestre iz Mostara – s. Štefanija i s. Helena Rant. Ali da ne bi trpio posao („nadzor nad gojenkam“) u Mostaru, u Maribor je došla samo s. Štefanija u pratnji svoje predstojnice s. Gertrude.[1]
Cijelog života je radila kao kuharica: više godina u Sirotištu sv. Franje, od dolaska do 1916.; od tada pa do 1934. u franjevačkom samostanu u Mostaru i zatim u provincijalnoj kući. Do početka rata, 1941. već je bila ozbiljno bolesna te je do 1948. u provincijalnoj kući živjela kao bolesnica.[2] Ostatak života provest će u Bijelom Polju.
O njezinu načinu rada i odnosa prema ljudima i stvarima i danas se pripovijedaju razne simpatične zgode. Nikada nije dramatizirala situaciju i s vedrinom bi primala i primjedbe na račun svoga posla. Do danas se spominje zgoda iz franjevačkog samostana u Mostaru sa salatom u kojoj su našli pužiće i kamenčiće pa su zdjelu vratili iz blagovaonice. Malo da se našale, malo da isprovociraju kakvu duhovitu reakciju s. Štefanije na kakve su bili navikli. I sada nije izostala. U svom stilu s. Štefanija je rekla: Bogu ti hvala, iz naše su bašče, nismo ih kupovali! Ona nikada ne bi rekla nikome – nema, iako je proživjela tolike godine kad se oskudica nije micala s vrata. Ona bi govorila: ima, bit će. A njezina poznata uzrečica bila je: Bogu ti hvala, ima. Služila je s veseljem i radila predano sve dok je artritis nije onemogućio i učinio nepokretnom. U takvom stanju provela je nekoliko zadnjih godina života.
I u bolesti je ostala onakva kakva je bila zdrava: radosna i zahvalna. Njezino iskreno „Bog plati“ izgovoreno je bezbroj puta, za svaku i najmanju uslugu, pomoć, iskazanu dobrotu. A zadnje godine svoga života ovisila je posve o drugima. Sv. misa joj je bila iznad svega i nije je željela nikada propustiti. Budući da je bila nepokretna, svako jutro u kapelicu su je na rukama nosile novakinje ili kandidatkinje. I to su činile s radošću, natječući se. Jedna od njih i danas će reći, zacijelo dijeleći i osjećaje drugih: „Bila sam sretna u njezinoj blizini. Zračila je radošću. Davala mi je zanos za redovnički život. Susret s nekim svetim. Bolesna, stara, ali zračila takvom radošću, predanošću“.[3]
U zahvalnosti Bogu i sestrama dogorijevala je poput svijeće čija toplina i danas grije sjećanje na nju.
[1] Kronika materine hiše, str. 81: „medtem je morala s. Helena doprinesti Gospodu lepo žrtev pokorščine“ (tj. tada je morala s. Helena prinijeti Gospodinu lijepu žrtvu posluha)
[2] Personalstand, god. 1900.-1919.; ŠemKon, god. 1925.- 1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1960.; APMo, SP, 23/54. i 33/54; Nekrologij provincije.
[3] Sjećanje s. Bonifacije Barbarić i drugih.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 82-83.)