1. ožujka 2025.
Rođena: 23. srpnja 1910., Čitluk
Novicijat: 16. srpnja 1935., Maribor
Prvi zavjeti: 17. srpnja 1936., Maribor
Vječni zavjeti: 22. srpnja 1939., Maribor
Preminula: 1. ožujka 1995., Međugorje
Što napisati i kako uopće započeti životopis osobe koja je ostavila tako dubok trag u našoj provinciji? I kako u malo riječi „zbiti“ jedan dinamičan, bogat život koji na osobit način čini dio povijesti naše redovničke zajednice? Uloga s. Sebastijane osobito je došla do izražaja u jednom prijelomnom vremenu naše provincije kad je ostala bez kuća, bez mnogih sestara, bez provincijalnog vodstva: bijaše kuća razrušena, nagnuta i samo se čudom održala „nauzgor“. Čudom Božjim i naporom one koja je podmetnula svoja leđa da je održi „na nogama“. Eto tu je s. Sebastijana sebe najčvršće ugradila u Provinciju sv. Obitelji.
Iva s. Sebastijana imala je djetinjstvo koje nije bilo ni mirno ni bezbrižno. Roditelji su joj bili Ante i Manda, rođ. Soldo. Majka ju je naučila čitati i pisati prije nego je pošla u školu. Nažalost, majka joj je umrla kad je imala jedva 35 godina, pred sam kraj I. svjetskog rata. Iva je bila u I. razredu osnovne škole. Početkom školske godine 1918./1919. otac je odveo Ivu u Bijelo Polje da nastavi drugi razred. Učiteljica joj je bila s. Atanazija Bilić. Nije imala sreće okončati osnovnu školu ovdje – kad je izgorjela kuća i škola, otac ju je ponovno vratio u Čitluk da završi pučku školu. U međuvremenu se oženio ponovno, a pomajka je poslala malu Ivu u Dretelj da čuva ovce njezina brata! Nije dugo ostala tamo. Nakon nekoliko godina, jedan slučajan susret razbudio je njezinu tinjajuću želju da pođe u samostan. Primljena je u kandidaturu 3. srpnja 1926. u Mostaru. Kad je njezina učiteljica s. Atanazija čula da je Iva došla u samostan, a sjećajući se njezine bistrine i sposobnosti, također i glazbene nadarenosti, zamolila je s. Gertrudu da je pošalje u Bijelo Polje. Tu ju je privatno poučavala te je položila prvi i drugi razred Građanske škole. Treći i četvrti nastavila je redovito u Mostaru i položila tzv. malu maturu 1930.
Imala je tada 20 godina i očekivala je i željela ići u novicijat. No umjesto toga, poslana je u preparandiju, tj. učiteljsku školu – najprije u Sarajevo kod sestara Kćeri Božje ljubavi, dvije godine, a potom dalje tri u Maribor, u učiteljsku školu naših sestara. Uspješno ju je završila 1935. te iste godine stupila je u novicijat u Mariboru. No ni novicijat nije bio kako uobičajeno jesu novicijati. Nakon mjesec dana, u Mariboru su odlučili da s. Sebastijana nastavi novicijat u Mostaru. Bila je, naime dosta oslabila pa su se vjerojatno bojali da se ozbiljnije ne razboli. U Mostaru se pridružila skupini od 10 drugih novakinja. Ma opet ne do kraja novicijata. Zadnja dva mjeseca provest će ponovno u Mariboru. Tako je naime odlučila vrh. predstojnica s. Terezija Hanželič, udovoljavajući molbi mariborskih novakinja koje su željele da s. Sebastijana s njima položi prve zavjete. Moguće da je bio i koji drugi razlog za ovo višestruko „premještanje“ u novicijatu. Kako god da bilo, s. Sebastijana se vratila u Hercegovinu 1936. Kao učiteljica djelovala je četiri godine u pučkoj školi u Bijelom Polju, a potom u Međugorju u tamošnjoj sestarskoj školi (1940.-1945.) kao učiteljica i upraviteljica škole. Godine 1945. nove vlasti su zabranile rad sestarskih škola pa su i u školi u Međugorju počele poučavati dvije partizanke umjesto sestara. Sestre su ostale u kući do 1949. kada su je morale napustiti. Inače nakon prestanka rada u školi s. Sebastijana je vršila službu kućne predstojnice. To imenovanje teško joj je palo, osobito zbog okolnosti u kojima se zajednica našla.
No ovo je bio samo uvod u još teže situacije koje su je čekale. Godine 1948. Vrhovna uprava (preko generalne delegatkinje, tada u Celju) s. Sebastijanu imenuje za kućnu predstojnicu u Bijelom Polju. Provincijalna predstojnica s. Gašparina dostavlja joj dekret, privatno, po jednoj sestri, ali i pismo u kojem je moli da ostane u Međugorju dok joj ona osobno ne javi kada će ići u Bijelo Polje! S. Sebastijana je mislila da je stvar svršena osobito nakon što je u međuvremenu s. Gašparina imenovala za predstojnicu u Bijelom Polju drugu osobu (s. Frideriku Šoti). Izuzetno traumatičan trenutak za s. Sebastijanu bio je poziv da dođe u Bijelo Polje, u ožujku 1949. i preuzme službu, a s. Friderika biva razriješena dužnosti nakon 5-6 mjeseci službe.[1]
Započinje jedno stresno razdoblje – za s. Sebastijanu, za zajednicu u Bijelom Polju i za cijelu provinciju. Sestre su morale napustiti sve kuće, počevši s provincijalnom, prvih dana travnja 1949. Ostaje jedino sklonište Bijelo Polje. Zatvaranje sestara, osobito ono masovno, u travnju 1948. nastavilo se i 1949. Mnogima je „Ćelovina“, mostarski zatvor, postala krov nad glavom. Pretresi u Bijelom Polju vršeni su često uz redovita zastrašivanja i prijetnje UDBE. Nije se znalo što nosi dan, a što noć. Niti kako će se namaknuti najnužnije za život svakog dana.
S. Sebastijana drži na okupu i skrbi za zajednicu sestara u Bijelom Polju. Brine se za zatvorene. Više puta na mjesec, uz pomoć koje sestre, nosi (pješice!) pakete u zatvor, održava koliko je moguće veze sa sestrama koje su sklonište našle u obiteljima ili drugdje. I uza sve trpi i osobno pritiske sa strane nove vlasti. Inzistiraju da napusti zajednicu, nude joj zaposlenje, laskaju itd. S. Sebastijana se opire, osjećajući da je dužnost veže za sestre i samostan. Bilo je i drugih zakulisnih igara i pokušaja da je se makne iz Bijelog Polja ili barem s mjesta predstojnice. Bilo je jasno što njezina osoba znači za „ostatke ostataka“ provincije. Toga su bili svjesni i u Vrhovnoj upravi Kongregacije te su inzistirali da ostane tu gdje jest. Što više, imenovali su je i vršiteljicom dužnosti prov. predstojnice[2] dok se s. Benita ne vrati iz zatvora. Učinjeno je ovo i zato što se s. Gašparina pokušavala miješati u stvari zajednice iako u njoj nije bila pa ju je vrhovna predstojnica morala podsjetiti da joj je vrijeme službe davno isteklo te da se sada može brinuti samo za se i svoje zdravlje, a ne za provinciju.[3]
U tim iznimno teškim godinama, s. Sebastijana je imala hrabrosti početi primati nanovo djevojke za kandidatkinje. Vjerovala je u Boga koji želi budućnost provincije. Kad je s. Benita, nakon zatvora, preuzela službu provincijalke, s. Sebastijana iskreno priznaje: „Meni se svanulo!“[4] Godine 1954. obnovljen je novicijat, a učiteljicom novakinja imenovana je s. Sebastijana. Vršit će tu službu do 1960., a od tada kroz devet godina služit će provinciji kao provincijalna predstojnica. U tom vremenu doživjela je i tešku prometnu nesreću 1965. Uvijek je vjerovala da je Bog na njoj učinio čudo što je preživjela, oporavila se i bila u stanju nastaviti službu. Nakon završetka službe provincijalke sve preostale godine života do 1992., s izuzetkom triju godina u Širokom Brijegu, s. Sebastijana živi u Bijelom Polju. Godine 1992. kada je samostan evakuiran, na početku rata, na kratko je otišla s drugim sestrama u Bašku Vodu. Nakon nekoliko mjeseci vratila se u Ljubuški. Od rujna 1994. živjela je u našoj kući u Međugorju gdje je i umrla.[5] Počiva na mjesnom groblju Srebrenica.
Tko je i kakva osoba bila s. Sebastijana, pitanje je koje se nameće iza ovog kratkog pregleda njezina života i djelovanja?
Pamtimo je kao osobu jake vjere, čvrstog značaja, dobrog redovničkog duha, predanu do kraja redovničkom pozivu i zajednici. Bila je osoba u kojoj su na specifičan način bile povezane osobine za koje se misli kako teško idu zajedno: eksplozivna narav i majčinsko srce; strogost u nastupu i sposobnost radovati se poput djeteta malim stvarima. Njezini bivši učenici kažu: bila je stroga i pravedna. Neki svjedoče: „Voljela sam je k'o svoju mater. Razumjela je ako dijete nema, ako ne može nešto. Sve je razumjela, ako treba malo i kazniti, ali i nagraditi.“[6] I kao učiteljica novakinja bila je takva. Novakinje svjedoče da im je davala osjećaj sigurnosti i pripadnosti zajednici.
Shvaćala je važnost obrazovanja i stručne pripreme za apostolsko djelovanje te je u tom smislu mnogo učinila u vrijeme kad je bila provincijalna predstojnica. Slala je mnoge sestre na tek otvoreni Katehetski institut, na Institut za crkvenu glazbu, ali i druge škole, na studij itd. Imala je snage poslati i sestre u inozemstvo, svjesna da nadolazi vrijeme kad ne možemo ostati zatvoreni u uski krug, na usko područje djelovanja.
U staračkim godinama pokazala je kako se zajednici služi: pomagala je u kućanskim poslovima koliko su joj sile dopuštale, naučila neke vještine tako da nikada nije bila skrštenih ruku.
S. Sebastijana bila je uistinu osebujna osoba koja je ostavila neizbrisiv trag u Provinciji sv. Obitelji. Toliko trajan i neizbrisiv da je pokrio sve druge tragove njezinih slabosti i mana.
[1] Usp. S. MARINČIĆ, Moj život i rad, str. 2-3, APMo, SP, 256/1994.
[2] Usp. ABOM, 226/1952. S. Sebastijana piše u to vrijeme fra Dominiku Mandiću o svojoj situaciji zbog odgovornosti koju nosi: „Imam u tom pogledu mnogo poteškoća, ali hvala Bogu. Molila sam zamjenicu č. Majke da me oslobodi dužnosti pa mi je odbila molbu. Ne preostaje mi drugo nego podnositi strpljivo.“ Pismo od 12. siječnja 1951., Ostavština fra Dominika Mandića, sv. IV, mp. 3, f. 2.
[3] Usp. GAŠSF, Urudžbeni zapisnik, 25. svibnja 1951.
[4] Vidi: S. MARINČIĆ, Moj život i rad, str. 5.
[5] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-1994.; A. BUBALO, S. Sebastijana Marinčić (1910.-1995.), ZP, br. 1(1995.), str. 24.; U istom broju: T. BOŽIĆ, Sjećanje na pok. s. Sebastijanu u poratnim zbivanjima, str. 25.-26.
[6] Mila mi je baština moja, str. 87.; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 217-221.)