10. prosinca 2024.
Rođena: 24. siječnja 1925., Jare
Novicijat: 8. rujna 1942., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Vječni zavjeti: 8. rujna 1948., Mostar
Preminula: 10. prosinca 2005., Zagreb (HR)
Imala je dinamičan, na momente uzbudljiv život u kojem nije manjkalo teškoća i radosti, radnog zamaha i bolesti, istaknutih služba i jednostavnog dnevnog služenja zajednici. Malo je osoba kao s. Salezija ostavilo tako upečatljiv trag u našoj provinciji.
Matija s. Salezija rođena je u Jarama, u obitelji Nikole i Mare, rođ. Bevanda. U samostan u Bijelo Polje došla je kao djevojčica od trinaest godina, 8. rujna 1938. U novicijat je stupila kad je imala sedamnaest godina, također na blagdan Male Gospe. Prve godine njezina redovništva, obilježene ratom i prijelomnim poratnim godinama bile su u znaku gotovo svakogodišnjih premještaja: Trebinje, Međugorje, Nevesinje.[1] Godina 1949. mladoj s. Saleziji donijela je iskustvo zatvora. Ona je zatvorena 14. lipnja 1949. i optužena (zajedno sa s. Gašparinom Sučić i s. Suzanom Vasilj) da je stupila u ilegalnu terorističku organizaciju „Hrvatsko bratstvo naprijed“ i saznavši za njezine zadatke i ciljeve „pristala na njezino pomaganje“. „Krivično“ djelo sastojalo se u pomaganju navodnog davanja roto i pisaće mašine toj organizaciji.[2] Osuđena je na dvije godine zatvora, a „odslužila“ je godinu, sedam mjeseci i sedamnaest dana. Iskustvo zatvora za s. Saleziju bilo je dragocjeno. Koju godinu prije smrti, u jednom razgovoru, ona će reći: „zatvor je bio moja škola života ili škola za stvarni život, onakav kakav jest. To je bila moja životna formacija. Tu sam upoznala ljude kakvi jesu, bez maske, upoznala život i odredila se“.[3]
Ni dalji životni hod s. Salezije nije oskudijevao novim iskustvima. Nakon zatvora živjela je u Sarajevu i radila u bolnici do 1957. kada je s dopuštenjem prov. predstojnice s. Benite i uz suglasnost generalne delegatkinje s. Izabele Gosak otišla u Francusku, u Pariz, da stekne nova iskustva u struci i nauči jezik.[4] Tamo je ostala duže nego što je predviđala. Vratila se 1961. i nakon kraćeg zadržavanja u Bijelom Polju, otišla u Zagreb gdje je od 1962.-1968. radila u bolnici Sestara milosrdnica. Kako se provincija spremala otvoriti novu podružnicu u Njemačkoj – Karitasov dom za stare i nemoćne u Heilbronnu, s. Salezija je poslana sa skupinom sestara u Platenhardt da se priprave za taj posao (1968./1969.). S. Salezija je bila prva predstojnica zajednice u Heilbronnu, ali nepunu godinu. Imenovana je provincijalnom predstojnicom za razdoblje 1969.-1975. Bilo je to vrijeme brojčanog rasta provincije – na kraju službe s. Salezije provincija je i dosegla najveći broj sestara.[5] Nakon završetka ove službe s. Salezija odlazi u Sarajevo gdje ostaje dvije godine, a potom ponovno ide u Heilbronn 1977. gdje radi kao medicinska sestra u njezi starih i bolesnih do 1981. Te godine na Generalnom kapitulu Kongregacije izabrana je za vrhovnu savjetnicu pa Rim postaje mjesto njezina služenja sestrama kroz šest godina. Tako je, nakon ranijeg sudjelovanja na više Generalnih kapitula, došla u priliku upoznati još bolje probleme i život naše Kongregacije.
Iz Rima se vratila u Bijelo Polje i kroz tri godine se posvećuje njezi starih i bolesnih sestara. A sama je već bila ozbiljno načeta zdravlja. Unatoč tome imenovana je za predstojnicu u zajednice u Zagrebu 1990. i tu službu će vršiti tri godine. Nakon toga vraća se u Hercegovinu, u Međugorje/Kovačica, a potom Miletina. Od 1995. pa kroz narednih osam godina živi u Zagrebu, zbog pogoršanog zdravlja i nastavka liječenja. Iako bolesna, zajednici predano služi obavljajući potrebne svagdanje poslove, ali dajući kući „ton“ i samom svojom prisutnošću. U Međugorje se vratila 2003., ali je češće odlazila u Zagreb na preglede, terapiju i sl. U Zagrebu će i dovršiti dane svog dinamičnog života: preminula je 10. prosinca 2005. u bolnici Vinogradska, danas zvana bolnica Sestara milosrdnica. Nakon mnogih bolesti i operacija, leukemija je bila bolest koja je stavila točku na njezin život. Tijelo s. Salezije počiva na groblju Srebrenica u Međugorju.
Opisati s malo riječi jednu osobnost kakva je bila s. Salezija, nije jednostavno. Bila je čvrst značaj. Doživljavali smo je kao hrabru i odlučnu ženu, osobu koja daje sigurnost, koja ne bježi od rizika, koja je otvorena novom, nadolazećem vremenu i njegovim zahtjevima. Ove osobine su osobito dolazile do izražaja kada je vršila službu provincijalne predstojnice. Nekada je izgledala stroga i zahtjevna, ali znala je imati i majčinsko-sestrinski pristup u kojem je dolazila do izražaja njezina brižnost i širokogrudnost. Ona je bila autoritet, ali ne i autoritarna. Njezina oštroumnost i urođeni smisao za humor često bi „opustili“ neku napetu situaciju. Nisu se svi ni unutra ni izvana slagali sa svim njezinim potezima – ona je jednostavno u mnogim stvarima bila korak ispred. Gledala je dalje. Kao provincijalka davala je veliku važnost obrazovanju i stručnom osposobljavanju sestara za apostolske djelatnosti. O tome će kasnije reći: „Nije to bila nikakva moja mudrost. Osjetile smo trenutak kada je trebalo pogledati dalje i odazvati se potrebama vremena i potrebama Crkve. Situacija nam je u danom trenutku diktirala kako postupiti. Kad čovjek učini od sebe sve, onda i Bog podari rasvjetljenje.“ Otvorenost svijetu i njegovim potrebama kakvu je zagovarala imala je uvjete i granice. To je ovako izrazila pred kraj svoga života, iz iskustva koje je nakupila: „Živimo Evanđelje! Ne zaboravimo: ljudi jako dobro vide. Što se mi više približavamo svijetu sve smo dalje od njega. Trebamo se približiti, ali ne poistovjetiti. Svijet u nama traži zrele osobnosti, ozbiljne, ali diskretne. Konkretno: traži istinske svjedoke vjere, nade i ljubavi.“ [6]
Za zajednicu se trošila, pružajući sve od sebe, koliko i kako su joj fizičke sile dopuštale. Željela je uvijek biti korisna bez obzira na poslove koje je obavljala i službe koje je vršila. Imala je samopoštovanje i dostojanstvo i pomagala i sestrama da ga steknu, da žive dostojno redovnica i svoga zvanja. U godinama kada su je pohađale mnoge bolesti, nije se žalila – nastojala je biti strpljiva sama sa sobom i u tome uspijevala. Jednako tako nije na izvan pokazivala teret služba koje je vršila. Nikada nećemo znati kako se nosila sa vlastitim slabostima i krhkostima i potrebom za osloncem i blizinom koje je i ona zacijelo imala. Možda su malobrojni mogli „zaviriti“ iza pojavnosti jake, sigurne osobe kakvu smo poznavali. Pamtit ćemo je kao osobu koja je bila posebna, svoja, a u isto vrijeme na neizbrisiv način pripadala je zajednici.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 268-271)
[1] Usp. APMo, SP, 15/54.
[2] Usp. Oblasno javno tužilaštvo u Mostaru, br. 367/49. od 3. studenog 1949.; Kopija optužnice se nalazi u APMo, SP, 247/91.
[3] Usp. D. ANIĆ (razgovarala), Naše dijamantne sestre 2002., ZP, br. 2(2002.), str. 14-15.
[4] Usp. APMo, SP, 13/1957.
[5] Usp. N. PALAC, Stoljeće života, str. 85.
[6] Vidi bilješku 3; O s. Saleziji vidi još: † S. M. Salezija Anić (Jare, 24. 1. 1925.-Zagreb, 10. 12. 2005.), ZP, br. 1 (2006.), Riječ fra Mladena Hercega u misi na dan pokopa s. Salezije i Oproštajni govor prov. predstojnice s. Jelenke Puljić, str. 37-40.