16. veljače 2024.
Rođena: 9. svibnja 1952., Dobrič/Mostarski Gradac
Novicijat: 12. kolovoza 1971., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 13. kolovoza 1972., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 26. kolovoza 1981., Bijelo Polje
Preminula: 16. veljače 2012., Mostar
Od milja smo je zvali Ruška. Njezina smrt nas je zatekla, iznenadila, unatoč tome što smo znali da je zadnji mjesec dana bila teško bolesna. A gotovo cijeli život nosila je križ bolesti i to na rijetko viđen način. Zaslužila je „najveću nagradu za nevjerojatno zdravo ponašanje u teškoj bolesti“.[1]
Životni put s. Ružice počinje u Dobriču, u obitelji Marka i Mare, rođ. Ćuže. Ružica se rodila kao jedna od dvije sestre blizanke. Imala je još i brata. Rano osjetivši želju za redovničkim pozivom, u samostan je došla kao petnaestogodišnja djevojka, u srpnju 1967. godine. U kandidaturi je završila medicinsku školu. I svoje prve zadaće u apostolatu vršit će kao medicinska sestra. Nakon položenih prvih zavjeta ostala je još godinu dana u kući novicijata u Bijelom Polju, a onda je poslana u Heilbronn u Njemačkoj. Tamo je radila u Caritasovu domu za stare i nemoćne do 1979. s prekidom od jedne godine koju je provela u Bijelom Polju (1977./1978.). Sve godine od 1979. do 1992. život s. Ružice vezan je za Bijelo Polje. Godine 1992. podijelila je iskustvo izbjeglištva s drugim sestrama sklonivši se za nekoliko mjeseci u Bašku Vodu. Nakon toga svoje godine proživjet će u Međugorju – u Kovačici i Miletini.[2] Smrt ju je pohodila u bolnici u Mostaru kamo je zadnjih dana života bila smještena zbog pregleda i mogućeg intenzivnijeg liječenja.
Zadivljujući je način na koji je s. Ružica pristupala vlastitoj bolesti. Ona je pratila svoje duševno stanje i stanje svoje psihe znajući u svakom trenutku što učiniti te kada i kako zatražiti pomoć liječnika koji su je pratili. Nitko je nije trebao podsjećati, nagovarati ili prisiljavati. Bila je izvanredno disciplinirana kao bolesnik i s povjerenjem je prihvaćala ono što su joj liječnici savjetovali. Tako im je znatno pomagala u procesu vlastitog liječenja. Inače, iako sama bolesna, nije bila sebi okrenuta. Rado je pomagala starijim i bolesnim sestrama u Bijelom Polju, a isto tako i u Međugorju. Činila je to savjesno, odgovorno i s ljubavlju. No, u zajednici se nije ograničavala samo na to: pomagala je i u drugim poslovima u kući, osobito u pečenju hostija u Međugorju. I u molitvenom životu zajednice sudjelovala je redovito. Osobito je njegovala marijansku pobožnost.
Ono po čemu je ostavila svijetli trag osobito u međugorskoj zajednici bila je njezina dosjetljivost i spremnost okupiti sestre na zajednička druženja. Biti zajedno sa sestrama – to ju je neizmjerno radovalo. Gotovo da se osjećala privilegiranom što im je mogla svakog dana pripremati kavu, smišljati načine u prigodama imendana i rođendana kako se naći i slaviti – ne te dane kao takve. S. Ružicu je radovalo – slaviti zajedno. I radovalo ju je što se sestre odazivaju na te njezine, recimo inicijative. Znala je naći radost u malim stvarima i njima učiniti ljepšim svagdan. Voljela je susrete. Radovala se posjetima sestara iz drugih naših zajednica. Iskazati gostoljublje – to je s. Ružici bilo tako naravno. I prema svim živim bićima se odnosila na franjevački način, brižno, s ljubavlju.
Život je voljela, ali blizine smrti bila je i te kako svjesna. Izričito je govorila: „Ja trebam ići, ja ću brzo umrijeti.“[3] Čak se i opraštala sa sestrama ostavljajući im male darove itd. Iako joj se zdravlje veoma pogoršalo zadnjeg mjeseca života, nitko nije očekivao tako brzi kraj. On se ipak dogodio 16. veljače 2012. u nazočnosti malobrojnih sestara, u bolnici. Ali, s. Ružicu je pratila blizina i molitva mnogih nenazočnih. I mnoge su došle u Bijelo Polje reći posljednji „zbogom“ s. Ružici isprativši je na groblje Gruban.
Sjećanje na s. Ružicu živjet će među nama zbog njezine nepatvorene dobrote i iskrenog sestrinstva. Njezin životni stav stavljat će pod upitnik naš uobičajeni koncept zdravlja i bolesti te naš odnos prema njima.
[1] Iz homilije fra Mladena Hercega, na sv. misi na dan ukopa s. Ružice., ZP, br. 1 (2012.), str. 54.
[2] Usp. Raspored sestara, god. 1971.-2011.
[3] Usp. Oproštajni govor prov. predstojnice s. Franke Bagarić, ZP, br. 1 (2012.), str. 53.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 326-327.)