15. rujna 2025.
Rođena: 1. travnja 1911., Gorica
Novicijat: 19. ožujka 1929., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1930., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1933., Mostar
Preminula: 15. rujna 1988., Bijelo Polje
Anica s. Romualda rođena je u obitelji Jure i Matije rođ. Grizelj u Gorici. U samostan je ušla mlada, 30. kolovoza 1926. u Mostaru gdje će tri godine kasnije stupiti i u novicijat. Uz s. Željku, ona je prva redovnica iz goričke župe.
Klica zvanja pojavila se slučajnim susretom sa našim sestrama iz Imotskog koje su sabirale milodare i koje su djevojčici iz pučke škole izgledale, onako umotane u plašteve, kao „čuda“, nešto tajnovito. Ta tajnovitost bila je privlačna. Prvi susret ostavio je pitanje, misao: dobro bi bilo vidjeti kakav je to život. Kad je ušla u kandidaturu o sestrama je znala malo – toliko malo da se iznenadila kad je jednu vidjela u vrtu kako jede voće! Zato joj je privikavanje na novu sredinu bilo veoma teško.
U novicijatu su ih bile svega tri. Te godine, 1929. otvoreno je nekoliko filijala (Konjic, Visoko, Sarajevo i Banovinska bolnica) pa su iz provincijalne kuće uzete mnoge sestre za te filijale, a kuća sama sa svagdanjim potrebama ostala je na novakinjama. Bilo je veoma malo vremena za pouku i učenje. No učiteljica novakinja je nastojala da se najbitnije ne propušta, makar pouka bila iza svih posvršavanih poslova.
Nakon novicijata s. Romualda je ostala kraće vrijeme u provincijalnoj kući, a potom je poslana na Široki Brijeg, u konvikt vanjskih đaka. Tamo je ostala do 1934. kada je premještena u Banovinsku bolnicu u Mostaru. Poslana je kao zamjena, na tri mjeseca. Bilo joj je mučno od pomisli na rad u bolnici, ali mislila je: izdržat ću ta tri mjeseca, kako god bude. Međutim, bez da su je pitali bilo što, njezini dokumenti su poslani na Banovinu s molbom za stalno zaposlenje. Počeci rada u bolnici bili su prava muka. Cijeloga života s. Romualda se sjećala plemenitog i dobrog dr. Lukača s kojim je radila i koji joj je pomogao da ustraje na radnom mjestu na kojem se našla protiv volje. I da taj svoj posao i zavoli. Gotovo cijeli radni vijek s. Romualda je provela kao instrumentarka. Nastavila je raditi i nakon umirovljenja, do 1973. Radovala se kad bi se u operacionoj sali izborili za jedan ljudski život i bila sretna što je i osobno mogla tome doprinijeti. A kako je radila i doprinosila svoj ljudski i stručni obol izrazili su oni s kojima je radila u bolnici, poslije Drugog svjetskog rata zvanoj Regionalni medicinski centar „Dr. Safet Mujić“:
„Za vrijeme svog rada bila je u svom poslu izuzetna radnica koju bi svatko poželio u svojoj sredini. Prema suradnicima i ostalom osoblju imala je korektan odnos na visokom stručnom nivou, a kao čovjek i prijatelj gajila je druželjubivost sa svima. U teškim trenucima bila je uvijek prisutna njena stručnost, smirenost i razumijevanje za sve probleme koji su bili vezani za problematiku ove kuće. Njen stav prema životu, bolesnicima, suradnicima i svima drugima ulijevao je povjerenje. Posebne zasluge s. Romualde su njeno dugogodišnje djelovanje u smislu educiranja mlađega kadra, poštivanje reda i discipline koja vlada u operacionoj sali (...). Svemu tome naučila je i svoje suradnike zašto smo joj svi duboko zahvalni, te ćemo je se kao takve uvijek sjećati.“[1]
S. Romualda sudjelovala je kao delegatkinja naše provincije na Generalnom kapitulu Kongregacije 1969. u Rimu.
Svoje dužnosti s. Romualda obavljala je, očito, ne zato što mora nego što je u njima nalazila unutarnji smisao, svoje poslanje redovnice i stručne osobe. Isto vrijedi i za odnose prema osobama. Zato ne iznenađuje njezina poruka kako odgajati mlade sestre, poruka koju je s. Romualda ovako izrekla povodom 50. obljetnice redovništva: „Razvijati kod njih samoinicijativu. Učit ih da otvore oči, da same vide sve, da učine vlastitom pobudom, a ne samo kad im se zapovijedi“.[2] Njoj je bilo jasno da se ovakvim pristupom životu izgrađuje samopoštovanje i zaslužuje poštovanje drugih. Ono ne dolazi samo od sebe. Ne stječe se i ne zaslužuje s brojem godina.
S. Romualde mnogi se sjećaju i izvan bolničkog kruga. I kad je otišla u mirovinu nije mirovala. Ostala je u Mostaru, u istom stanu gdje je stanovala dok je radila u bolnici. U to vrijeme često i rado je pomagala sestrama u franjevačkom samostanu uređivati crkvu i druge poslove, radila povremeno u župnom kiosku, susretala mnoge potrebnike i izlazila im u susret koliko god je mogla. Sve do kraja života, s. Romualda je zadržala svoje dostojanstveno, moglo bi se reći, otmjeno držanje: tiha, diskretna, nenametljiva, blaga i požrtvovna. Ni bolest koja je zadnjih mjeseci razarala njezino tijelo nije oduzela ništa od spomenutih osobina. Izuzetna strpljivost i predanje u volju Božju u bolesti, samo su ih produhovili još više. [3]
S. Romualda preminula je 15. rujna 1988. u Bijelom Polju gdje je i pokopana.
Primjer njezina života ostaje. Primjer kako poštivati sebe i druge.
[1] M. MIKULIĆ ml, S. Romualda Galić, (1911.- 1988.), KZ 21 (1988.), str. 113.
[2] N. PALAC (razgovarala), 50 godina muka i radosti..., ZP, br. 1-2 (1979.), str. 18.
[3] Vidi: ŠemKon, god. 1934.-1940; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; L. RUPČIĆ, Zlatni jubilej redovništva, KZ 12 (1979.), str. 101; Nekrologij provincije.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 168-170.)