27. rujna 2025.
Rođena: 22. rujna 1921., Krehin Gradac/Gradina
Novicijat: 24. ožujka 1940., Mostar
Prvi zavjeti: 25. ožujka 1941., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1944., Mostar
Preminula: 27. rujna 2007., Međugorje
Roditelji s. Rastislave, otac Ivan i majka Anđa, rođ. Zubac, na krštenju su joj dali ime Jožica. Kao petnaestogodišnja djevojka Jožica je primljena u samostan 1. rujna 1936. godine u Mostaru. Kroz vrijeme kandidature radi dvije godine bolnici i jedno vrijeme u konviktu Napredak u Mostaru.
Prvih desetak godina redovničkog života s. Rastislava djelovala je u više mjesta i na više različitih poslova. To se može lako razumjeti potrebama zajednice u tom nemirnom i prijelomnom vremenu gdje je teško bilo znati danas što nosi sutra. Nakon završenog novicijata, pa kroz cijelo vrijeme rata s. Rastislava je pomagala u školi u Međugorju. Ova je pučka škola naših sestara radila sve do 1945. i u nju su dolazili mnogi učenici koji su inače pohađali okolne pučke škole, ali su ove prestale s djelovanjem zbog ratnih okolnosti. Dvije godine nakon završetka rata s. Rastislava je živjela i radila u našoj kući u Bijelom Polju i zatim dvije godine u Trebinju. Tu je dočekala i oduzimanje svih kuća pa je kao i mnoge druge sestre morala potražiti krov nad glavom, do nekih boljih vremena. Te, 1949. s. Rastislava je otišla k obitelji u Krehin Gradac i ostala tamo do 1955. godine. Kroz to vrijeme izvan redovničke zajednice, s. Rastislava je živjela redovnički – okrenuta potrebnima. Nabavljala je lijekove, injekcije i drugo potrebno za bolesnike, a vodila je i tečaj opismenjavanja.[1]
U zajednicu se vratila 1955. i nakon jedne godine provedene u Bijelom Polju, s. Rastislava će punih 25 godina raditi u Domu za mentalno bolesnu djecu i mladež u Kreševu i Dusini, odnosno Fojnici. Ovaj period ostavio je snažan pečat na s. Rastislavu. Teško je i zamisliti zahtjevnost rada na jednom takvom mjestu. No, oni koji su sa s. Rastislavom živjeli i radili svjedoče o ljubavi i požrtvovnosti kojima se posvećivala apostolatu među tim najpotrebnijima od potrebnih. Među onima koji ničim nisu mogli uzvratiti. Ovoga razdoblja svog života s. Rastislava se rado sjećala i govorila o svojim pacijentima. Sve ih je pamtila po imenu i prezimenu, po težini njihova stanja, znala je prilike iz kojih su dolazili itd. Oni su bili za nju osobe vrijedne pažnje i žrtve. I kad je došla u mirovinu, 1981. u Bijelo Polje, njoj kao da je manjkao svijet u kojem je provela četvrt stoljeća. Na neki način zatvarala se u sebe i stalno pobolijevala. Živnula bi samo onda kad bi o svojim nekadašnjim štićenicima govorila ili kada su ih drugi spominjali ili se za neke od njih raspitivali. Ovako je ostalo sve vrijeme njezina života.
S. Rastislava je podijelila sudbinu izbjeglištva s drugim susestrama bjelopoljske zajednice. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Baškoj Vodi, vratila se u Hercegovinu, u Međugorje, posljednju postaju svoga životnog puta. S vremenom, križ njezine bolesti postajao je na momente za nju pretežak i nerijetko teško razumljiv za susestre. „Po tom križu bila je istovremeno neobična i specifična, ali i tajanstvena i zanimljiva. Usmjerena na svoju bolest ponekad je izgledala nezainteresirana za život Zajednice, ali upravo je bilo suprotno: znala je iznenaditi neočekivanim pitanjima i komentarima kojima je davala do znanja da do u detalje prati život i rad Zajednice i svake pojedine sestre.“[2] I da sestre poznaje dobro – po njihovim dobrim i lošim stranama. Njezine izjave o pojedinima bivale su izvor veselja.
U svagdanje molitve uključivala je svoju obitelj, sestre naše provincije i potrebe Crkve. Kako god je bila posebna u očekivanju pažnja i usluga, na svoj je način bila i zahvalna. Vjerujemo da je Gospodin ispunio sva njezina očekivanja i zadovoljio sve njezine potrebe zbog ljubavi koju je iskazivala najmanjima i potrebnima.
S. Rastislava preminula je 27. rujna 2007. u Međugorju, a pokopana je na mjesnom groblju Srebrenica.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 289-290)
[1] Usp. APMo, 23/58; M. PEHAR, Ljudski život obasjan..., KZ 23 (1990.), str. 184. Podaci navedene u ova dva izvora ne slažu se u svemu sa službenim rasporedom sestara za neke godine. Moguće da je bivalo dosta premještaja i izvan onih službenih u to nemirno vrijeme.
[2] Usp. Oproštajni govor s. Jelenke Puljić, prov. predstojnice, ZP, br. 3 (2007.), str. 58-61.