5. svibnja 2025.
Rođena: 19. srpnja 1921., Garčin, Hrvatska
Novicijat: 8. rujna 1942., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Vječni zavjeti: 8. rujna 1948., Mostar
Preminula: 5. svibnja 1977., Mostar
Životni put s. Radoslave započinje u Garčinu u obitelji Mate i Ane, rođ. Garić. U osamnaestoj godini je primljena u kandidaturu u Mostaru, u zajednici sestara u bolnici, 18. rujna 1939. godine. U novicijat je stupila u jeku Drugog svjetskog rata.
Nakon položenih prvih zavjeta 1943. godinu dana radila je u zabavištu u Trebinju, a zatim do kraja 1945. u bolnici koja je tada bila privremeno smještena u prostorijama „Napretka“, budući da je u savezničkom bombardiranju krajem rata bolnica bila prilično oštećena. U prosincu 1945., na blagdan Bezgrešne, s. Radoslava je uhapšena i u zatvoru je provela pune dvije godine. Nažalost, ne znamo mnogo gdje je i zašto provela godine u zatvoru. Po sjećanju s. Benjamine Mutić, kad je zatvorena, s. Radoslava nalazila se u Sjevernom logoru u Mostaru – tamo joj je s. Benjamina zajedno sa s. Anastazijom jednom odnijela hranu.[1] Po drugom izvoru[2] jedno vrijeme bila je u Ćelovini, u samici, „uređenoj“ tako da je voda sa stropa kapala neprestano. Bilo je to uništavanje zdravlja „kap po kap“. Moguće je da su oba svjedočanstva točna – da je bila na oba mjesta. I vjerojatno na trećem – u Zenici. Jer, ime sestre Radoslave u godišnjem rasporedu sestara za god. 1947./1948. napisano je „U Zenici“ zajedno s imenom s. Agneze i s. Melite koje su bile u zatvoru u Zenici. Vjerojatno je i „krivnja“ s. Radoslave bila da je lijekove iz bolnice slala u šumu tzv. škriparima.[3]
Iz zatvora se vratila u provincijalnu kuću ili kako se uobičajeno govorilo, u Sirotište sv. Franje. Tu je ostala godinu dana. Potom odlazi u Bosnu gdje će djelovati do 1965.: najprije dvije godine u franjevačkom samostanu na Plehanu, 1948.-1950., zatim u franjevačkom samostanu Kreševo do 1954. Odatle je prešla raditi u Dom za djecu s teškoćama u razvoju u Kreševu, te po godinu dana u Prijedoru, također u domu poput onog u Kreševu, na Petrićevcu i Dusini. U Domu za djecu s teškoćama u razvoju radila je kao njegovateljica i bolničarka.
Nakon Bosne potrebe apostolata provincije odvest će je za duže vrijeme u inozemstvo: u Dorsten godinu dana i zatim tri godine u Vlodrop u Nizozemskoj. Kad je otvorena podružnica u Heilbronnu, s. Radoslava je premještena tamo te će vršiti službu predstojnice i upraviteljice Doma za stare kroz šest godina (1969.-1975.). Nakon povratka radi kao tajnica Naših ognjišta u Duvnu.[4] Iako je na ovoj dužnosti bila samo godinu i pol dana, ostavila je traga. O tome svjedoči i tadašnji glavni urednik: „S njezinim dolaskom u naše radne prostorije, zablistali su red i čistoća u svakom kutku našeg uredništva. Svojim je savjesnim i marljivim radom utisnula trajni pečat i ostavila trajnu uspomenu u Našim ognjištima.“[5]
Smrt ju je pohodila za vrijeme duhovnih vježba koje je tako silno željela obaviti jer su bile u šutnji, a „šutnja je znak rada u duši. Nisu to stari džabe preporučivali.“ Tako je govorila s. Radoslava. No, u duhovnim vježbama sudjelovala je samo dva dana. Osjećala se loše, sve lošije te je 7. svibnja ujutro prevezena u bolnicu u Mostar. Umrla je istoga dana oko 13 sati. Ona je naslućivala smrt koja će je pohoditi uskoro. Kad joj je sestra Ozana (koja je zajedno sa s. Radoslavom bila u duhovnim vježbama), prije odlaska u bolnicu, pripovijedala iskustvo s jedne meditacije na Neretvi koja je kao i ljudski život, poput svih voda koje teku, s. Radoslava joj je rekla: „Mora se putovati i most prijeći. Gledala si kako voda teče i teče, malo zastane i onda opet naprijed. To i nas podsjeća da ne stanemo nego da idemo stalno k cilju. Ti si još dobro sa zdravljem, a ja se osjećam sve gore.“
Tako, s. Radoslava je „prešla most“, svjesna da „valja nama preko rijeke“. Ostavila je sjećanje osobe marljive, požrtvovne, samozatajne, spremne staviti se u službu zajednice kad god i gdje god treba.[6]
[1] To mi je pripovijedala s. Benjamina Mutić u Kloštar Ivaniću 19. listopada 2012.
[2] L. RUPČIĆ, Vrijeme koje..., str. 42-43., zapisala kako je slušala od drugih.
[3] U Kronici biskupije na str. 350. biskup Čule zapisao je da je u studenom i prosincu 1945. bilo uhapšeno sedam Školskih sestara sv. Franje upravo pod tom optužbom. I s. Radoslava u to vrijeme radila je u bolnici.
[4] Usp. APMo, SP, 47/54; Raspored sestara, god. 1943.-1947; 1954.-1976.
[5] Usp. R. JOLIĆ – G. MIOČ – M. VUKADIN ( prir.), Fra Ferdo Vlašić, vizionar i patnik, Spomenica, Tomislavgrad, 2005., str. 214.
[6] Usp. O. GOLEMAC, Mora se putovati i most prijeći, ZP, br. 2(1977.)., str. 16.-17.; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 118-119.)