28. studenoga 2025.
Rođena: 5. kolovoza 1924., Međugorje
Novicijat: 25. ožujka 1944., Mostar
Prvi zavjeti: 26. ožujka 1945., Mostar
Vječni zavjeti: 8. listopada 1955., Bijelo Polje
Preminula: 28. studenog 1989., Makarska (HR)
Jagoda s. Petronila rođena je u obitelji Alekse i Šime, rođ. Sivrić u Međugorju. U kandidaturu je stupila u Mostaru kao petnaestogodišnja djevojka, 11. rujna 1939., u osvit Drugog svjetskog rata. Rat će označiti i njezine prve redovničke godine, a u poraću iskusit će i zatvor poput mnogih drugih susestara u to vrijeme. O dolasku u samostan pripovijedala je rado jednu anegdotu. Dopratio ju je stric sa svojom kćeri, jer otac joj je umro ranije. Stric joj je želio kupiti, uz ostalo potrebno, i „bate“. A Jagoda nije htjela bate nego prave cipele! I dobila ih je. Kao da je to bio nagovještaj da će joj u životu, doma i u inozemstvu, itekako trebati dobre „cipele“.
Početak redovništva s. Petronile, godine do polaganja vječnih zavjeta, sve ono što je prošla, rječit su govor o jednom vremenu u kojem se samo snagom Božjom moglo ustrajati i izboriti za vlastito zvanje. S. Petronila položila je prve zavjete nakon godine novicijata, 25. ožujka 1945. i potom ih obnavljala tri godine za redom, uvijek 26. ožujka. Zbog izvanrednih i neizvjesnih tadanjih okolnosti, savjetovano je sestrama (od strane poglavara) da i dalje obnavljaju zavjete na jednu godinu. Godine 1948., 23. travnja, s. Petronila biva zatvorena i ostaje u zatvoru jednu godinu. Dok je bila u zatvoru, bilo je vrijeme da obnovi zavjete. Bez mogućnosti da obnovi zavjete na uobičajen način, to čini sama – bez obreda, bez poglavarice koja bi zavjete primila, bez formule ispisane na komadiću papira. Štoviše, formulu ispisuje na dijelu redovničkog odijela koje susestre odnose izvan zatvora, s robom za pranje.[1] Kad je izišla iz zatvora, našla je provinciju u rasulu – oduzete kuće i raspršene sestre. Mnoge su morale, silom prilika, poći živjeti kod roditelja ili drugih članova obitelji. I s. Petronila je morala naći „krov nad glavom“. Godinu dana nakon izlaska iz zatvora radila je u Čapljini, kao medicinska sestra, a stanovala je u župnoj kući s još jednom sestrom naše provincije. Nakon toga po savjetu poglavara, s još tri sestre naše provincije pohađala je školu za medicinske sestre u Sarajevu, a stanovala je u državnom konviktu. Nakon položenih ispita početkom srpnja 1953. počela je raditi kao medicinska sestra u bolnici za duševne bolesti. Stanovala je na početku s jednom djevojkom, a od početka 1955. s dvije sestre naše provincije, u malom stančiću, u krugu bolnice. Stan će mijenjati još nekoliko puta dok se nisu smjestile u vlastitoj kućici koju je provincija kupila 1961. Konačno je mogla voditi normalan redovnički život iako u uvjetima više nego skromnim.[2] No ostalo je pitanje polaganja vječnih zavjeta. Sve do te godine, s. Petronila je obnavljala zavjete na jednu godinu. God 1952. kada je nakon više godina mogla obaviti duhovne vježbe u zajednici, u Bijelom Polju, obnovila je zavjete u zajednici i prema važećem obredniku. Tako ih je obnovila i dvije naredne godine. I naravno željela je napokon položiti i vječne zavjete. S obzirom na prethodni period i način obnavljanja zavjeta, poglavari su dvojili mogu li je pripustiti vječnim zavjetima. Zbog toga je posredstvom fra Vitomira Jelčića i fra Rufina Šilića traženo i dobiveno pozitivno mišljenje Kongregacije za ustanove posvećenog života. Vječne zavjete položila je 8. listopada 1955. godine.[3]
Život i djelovanje s. Petronile malo su vezani za Hercegovinu, njezin zavičaj. To su prve redovničke godine u provincijalnoj kući, godinu dana u Širokom Brijegu i onda nakon dužeg vremena ponovno tri godine u Mostaru (1960.-1963.). Cijeli aktivni život provela je kao bolničarka, odnosno njegovateljica djece s teškoćama u razvoju te starih i bolesnih. Mjesta njezina služenja potrebnima su: Sarajevo (bolnica), Prijedor i Dusina (Dom za retardiranu mladež), Vlodrop u Nizozemskoj (sjemenište), Heilbronn (Karitasov dom za stare). Nakon povratka u domovinu, nekoliko godina živi u Kiseljaku gdje opet na drugi način služi bolesnima i siromasima (posjeti, nekada i noćna dežurstva uz teške bolesnike, proviđanje za potrebe siromašnih itd.). Nakon Kiseljaka, kratko se zadržala u Hercegovini – jednu godinu u Svećeničkom domu u Bijelom Polju, a onda je otišla na svoju zadnju životnu postaju, u našu kuću u Baškoj Vodi.[4] Naravno, ne sluteći da će biti zadnja. Ovu godinu u Baškoj Vodi živi povučeno, posvećujući mnogo vremena molitvi, osobito klanjanju pred Presvetim, sabranosti. Kao i cijelog života osim pobožnosti ostaje osoba točnosti, urednosti, discipline koju su u nekim razdobljima života drugi doživljavali i kao strogost. Ili manjak fleksibilnosti.
Zadnjih mjeseci života s. Petronila se žalila na opću slabost koju je osjećala. Kad je osjetila i otežano disanje, obratila se liječniku. On je predložio da je, zbog daljnjih pretraga, smjeste u bolnicu u Makarskoj što je i učinjeno. Samo nekoliko sati nakon što je smještena tamo, u noći, rano, 28. studenog usnula je u Gospodinu. Preminula je od posljedica moždanog udara. Bio je blagdan Krista Kralja, kojem je posvetila cijeli život radeći za njegovo Kraljevstvo. Ovo su istaknuli i oni koji su se opraštali od nje prigodnim govorom. Istaknuli su njezinu spremnost služenja, uvijek i posvuda. „S. Petronila je voljela zavičaj, ali je njezina duša bila katolička; znala je da je Krist posvuda isti – u Bosni kao i u Hercegovini, u Njemačkoj kao i na drugom mjestu gdje je radila i živjela.“[5] A kušala je živjet i raditi s Bogom, oslanjati se na njega. Iskustvo zatvora u prvim godinama njezina redovništva kao da je dalo temelj tome. Molitva je bila onaj vez kojim je učvršćivala svoj odnos s Bogom. U molitvu je uključivala sve one koji su joj ležali na srcu, svoju redovničku zajednicu i sve one kojih se nema tko spomenuti u molitvi.
S. Petronila počiva na Groblju Gruban u Bijelom Polju.
[1] Usp. N. PALAC, Stoljeće života, str. 154.
[2] Usp. J. V, Križ kojem nije ..., Katolički tjednik, br. 35(2011.), str. 4.-5.
[3] Usp. APMo, Molba s. Petronile provincijalnom vijeću za polaganje vječnih zavjeta od 29. 5. 1955.; Molba s. Petronile Kongregaciji za ustanove posvećenog života od 21. 9. 1955.; Pismo fra Vitomira Jelčića fra Rufinu Šiliću o slučaju s. Petronile.
[4] Raspored sestara, god. 1954.-1989.
[5] M. BEGIĆ, S. M. Petronila Vasilj, ZP, br. 5(1989.), str. 22-24; U istom broju: Oproštajni govor fra Mate Cvjetkovića i fra Marija Stipića, str. 25-27.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 176-178.)