10. kolovoza 2025.
Rođena: 2. svibnja 1907., Ledinac
Novicijat: 19. ožujka 1935., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1936., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1939. Mostar
Preminula: 10. kolovoza 2007. Široki Brijeg
„Sto godina isplati se, a i dosta“, rekla je s. Paulina prigodom proslave njezina 100. rođendana. Gospodin ju je blagoslovio dugim životom, a po njoj i mnoge druge osobe, osobito one koje je služila. Cijelo stoljeće živjela je u prostorno uskom krugu, ali to je nije onemogućilo da nabere bogata iskustva za koja bi drugima trebalo proputovati svijet.
Janja, s. Paulina rodila se u obitelji Joze i Ruže rođ. Kraljević u Ledincu. Iz ranog djetinjstva najdublje joj se utisnuo u sjećanje odlazak u Slavoniju. Imala je 8 godina kada je s dva svoja brata i jednom sestrom i mnogo druge djece iz Hercegovine pošla tamo. U to vrijeme Hercegovinu je pogađala neimaština i glad pa je veliki fra Didak Buntić organizirao privremeno udomljavanje brojne djece u slavonskim obiteljima. S. Paulina je tako proživjela dvije godine u obitelji Dragutina i Zlate Šajn pohađajući pučku školu. Potom se vratila u Hercegovinu. O svom odlasku u samostan znala je zanimljivo pripovijedati u nekim prigodama. U godinama svoga djevojaštva nije razmišljala o samostanu. Gajila je posebnu pobožnost sv. Anti i molila se da joj Bog po njegovu zagovoru dadne ono što je najbolje za njezin život. Prva misao o samostanu potekla je od jednog fratra koji je u jednom susretu u crkvi na Širokom Brijegu gdje se Janja došla ispovjediti, upitao: „Bi li ti imala volju u časne?“ Pitanje je došlo kao grom iz vedra neba i na neki način unijelo nemir u dušu s. Pauline. Smatrala je da je prestara za samostan kamo idu, kako je mislila, uglavnom djeca. Tu na Širokom Brijegu je dobila i informacije o sestrama i kako im pristupiti. No, nije se mogla odlučiti. Nije sebi vjerovala pitajući se: što ako odem i ne mognem se obiknuti? Vratim li se tada, bit će to sramota. Tako se tada na to gledalo. Stoga je Janja odlučila motivirati za samostan svoju mlađu sestru Terezinu, jer, ako se ona i vrati neće biti tolika sramota! I zaista, prije s. Pauline, u samostan je otišla njezina mlađa sestra Milka, redovničkim imenom Terezina, koja je preselila u vječnost godinu dana prije nego je s. Paulina položila vječne zavjete. S. Paulina je razmišljala još jednu godinu odlazeći u posjet svojoj sestri u samostanu, kao u „izvidnicu“, da vidi kako je ona i da li će se obiknuti. Kako je svoju mlađu sestru vidjela sretnom, odlučila je i sama stupiti u samostan.
Primljena je u kandidaturu 1. prosinca 1932. upravo one godine kada je utemeljena naša provincija. Nakon završenog novicijata s. Paulina je počela raditi u Banovinskoj bolnici u Mostaru i tu je ostala do početka Drugog svjetskog rata. Ratnih godina (1941.-1945.) živi i radi u franjevačkom konviktu na Širokom Brijegu, nakon toga u Međugorju. U ovoj kući obavlja kućanske poslove, bavi se šivanjem i sl., tj. svim onim što je sestrama bilo moguće raditi da bi priskrbile ponešto za život nakon oduzimanja pučke škole. Kada su 1949. sestre morale napustiti sve svoje kuće osim one u Bijelom Polju, mnoge su se privremeno smjestile kod obitelji. Tako je učinila i s. Paulina. Otišla je svojima u Ledinac i tamo ostala do 1953. Tada je došla na Široki Brijeg i nastavila raditi kao medicinska sestra u državnom đačkom domu kroz tri godine, a onda je prešla u Dom zdravlja gdje je ostala do mirovine 1972. S odlaskom u mirovinu nije otišla iz Širokog Brijega.[1] Ostala je tu do smrti, ali i poslije smrti jer je pokopana na mjesnom groblju Mekovac.
Ovo je kratak životopis jednog dugog života. I ispunjenog do zadnjeg trenutka. S. Paulina je do smrti zadržala jednostavnost i prirodnost koje je ponijela iz roditeljskog doma. I s rodbinom je bila tijesno povezana prateći intenzivno sva obiteljska događanja. Inače, imala je ugodnu narav za zajednički život. Nije komplicirala život ni sebi ni drugima. Jedna od zanimljivosti njezina dugog života je i činjenica da nikada nije obavljala dužnost kućne predstojnice niti ikakvu poglavarsku službu. To nije željela i uvijek je govorila da ne bi mogla vršiti nikakvu takvu službu – iz bojazni da nekog ne povrijedi i ražalosti!
U svom profesionalnom poslu pokazivala je požrtvovnost, neumornost i brižnost. Bolesnici i siromasi, osobito siromašni bolesnici bili su joj srcu najbliži. Prije nego je otišla u mirovinu, radila je ne samo u Domu zdravlja za radnog vremena nego i nakon toga obilazeći bolesne i potrebne i čineći im usluge. Njoj je „čovjek bio važniji od subote“ pa je ona prema tome „uređivala“ vlastiti dnevni red. Kad je otišla u mirovinu, nije mirovala. Potrebnih i bolesnih uvijek je bilo. I smatrala je da do njih valja doći. I kad su je izdavale fizičke sile, mislila je isto. Prigodom 70. obljetnice redovništva (dvije godine prije smrti!) rekla je: „Mislila sam ja još štošta učiniti. Ima bolesnika za ispovijed, ima nevjenčanih. Ne mogu im odmah direktno govoriti, nego malo popričati. Ne dopušta mi zdravstveno stanje, ali ja opet mislim da će meni Bog pomoći.“[2] Pouzdanje u Božju pomoć, oslonac na njega, tajna je života s. Pauline i ustrajnosti u redovničkom pozivu. Kroz sto godina života mnogo toga se dogodi, mnogo čemu se treba prilagođavati i smoći snage za živjeti život kakav jest. Tako se uči živjeti i od života učiti. Svoj odnos s Bogom i stav prema životu izrazila je ovako: „U mojih 98 godina života i 70 godina redovničkog života nikada se nisam bojala. Uvijek sam u torbi imala molitvenik i sliku sv. Ante. Bila su teška ratna vremena. Uvijek bi se prekrižila prije nekog zadatka ili ako bih morala nekamo ići. I onda nisam imala razloga za strah. Bilo je teškoća i križeva, ali tješila sam se Isusom na križu. Pogledam ga, pogleda i on mene i tu je kraj svih muka i nevolja. Sjetim se da sam zbog njega došla u redovnički život, sjetim se Majke Božje i njezine patnje dok je gledala kako Isusa vode križnim putem. Ali i ona i Isus izdržali su do kraja. Pa tako moramo i mi.“[3]
Sve do zadnjih dana svoga života s. Paulina je bila prisebna i pokretna. Početkom svibnja proslavila je 100. rođendan. Nakon toga počela je vidno slabiti, a zadnja dva tjedna prije smrti bila je u postelji. Preminula je 10. kolovoza 2007. uoči blagdana sv. Klare, spokojna, zahvalna Bogu i zajednici kojoj je pripadala. A zajednici je ostavila kao dragocjeno iskustvo svog dugog života „recept“ vjernosti i ustrajnosti: „Živjeti evanđelje i volju Božju, to je jedino pravilo.“[4] I poruku o zahvalnost Bogu je ostavila: Ako nam nešto nije išlo dobro, onda sam znala reći sestrama da je slaba naša zahvalnost pred Bogom. Niste se, sestre, dovoljno zahvalile. „Opetujte“ zahvalnost![5]
Možemo samo poželjeti da, poput s. Pauline, na kraju vlastitog života budemo prožeti osjećajem zahvalnosti Bogu i ljudima.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 285-288)
[1] Usp.. ŠemKon, god. 1935.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-2007.; M. PEHAR, Pedeset godina redovničke vjernosti, KZ 18(1985.), str. 158.; L. GLAVAŠ, S. Paulina proslavila 95 godina života, ZP, br. 2(2002.), str. 25.-26.
[2] Prema: A. BUBALO, Redovnički dijamantni jubilej, KZ 28(1995.), str. 212.
[3] Usp. Z. PETROVIĆ, Evo me, Gospodine!, ZP, br. 1(2005.), str. 32.
[4] Z. PETROVIĆ, Sto godina, isplati se, a i dosta je, ZP, br. 2(2007.), str. 20.
[5] Citirano prema: Oproštajni govor prov. predstojnice s. Jelenke Puljić, ZP, br. 2(2007.), str. 48.