23. studenoga 2024.
Rođena: 16. ožujka 1869., Sv. Ana/Slovenske Gorice (SLO)
Novicijat: 15. kolovoza 1902., Maribor
Prvi zavjeti: 15. kolovoza 1903., Maribor
Vječni zavjeti: 15. kolovoza 1906., Maribor
Preminula: 23. studenog 1946., Mostar
Jerica s. Paskalija bila je posljednja od četiri sestre Neuwirth koja je došla u samostan, a došla je nakon što je dohranila roditelje. Kad je stupila u novicijat imala je 33 godine. Sudeći na temelju uloga koje su joj povjeravane kasnije, očito, od početka redovničkog života pokazivala je zrelost i sposobnosti za teže „misije“. Na prvu od takvih poslana je još kao juniorka. Zajedno sa s. Ladislavom Kalinšek došla je u Split 1904. gdje su otvorile novu podružnicu Školskih sestara u uvjetima koji su ostavljali malo nade u uspjeh. U Splitu je ostala do 11. listopada 1908. kada je premještena u Mostar.[1] Tu se pripremala za novi početak, ustanovljenje podružnice u Bijelom Polju 1910. godine. I taj početak je bio „od ništa“: valjalo je uspostaviti gospodarstvo, pripraviti uvjete za osnovnu školu, skrbiti za život svakog dana. S. Paskaliju s pravom možemo držati utemeljiteljicom bjelopoljske podružnice u čije temelje je ugradila najbolje godine svoga života, kao prva predstojnica zajednice u Bijelom Polju od 1910. do 1918. te nakon dvogodišnjeg prekida, ponovno od 1920. do 1923. Službu predstojnice vršila je i u Sirotištu u Mostaru od 1918. do 1920.[2]
U ovom vremenu, ime s. Paskalije se spominje i u svezi sa samostanom picokara Od Sigurate u Dubrovniku. U jednom pismu vrhovnoj vikarici iz 1922., ona se zalaže da se te redovnice koje su izumirale pridruže, odnosno budu prihvaćene u našu kongregaciju unatoč teškim iskustvima sa picokarama u Splitu. Smatrala je da će se naći netko spreman žrtvovati se, a i Dubrovnik joj se činio poželjnim mjestom za novi djelokrug.[3]
Njezinu poduzetnost i spremnost žrtvovati se, nakon Bijelog Polja čekali su novi izazovi i novi počeci, ovaj put u Velikom Bečkereku (Zrenjaninu)[4] gdje se otvara podružnica krajem kolovoza 1923. Bila je to ubožnica za stare, „silno zanemarena“, kojoj je manjkalo i najnužnije kao npr. slamnjače za postelje! Život ove podružnice započeo je sa s. Franjkom Sušac i s. Paskalijom kao predstojnicom u kojoj službi ostaje do 1929. Kroz te godine dom za stare dobio je ljudsko obličje, a sestre su priskrbljivale ponešto za život štićenika i obrađivanjem vrta, odmah od početka. Shvatile su s. Paskalija i druge, da se ne mogu osloniti na općinu i lijepa obećanja koja su davana.
Godine 1929. Školske sestre dolaze u Bosnu, u Sarajevo i Visoko, za vođenje domaćinstva u franjevačkom sjemeništu i konviktu. Iz Zrenjanina u Visoko biva premještena s. Paskalija kao predstojnica brojne visočke zajednice sestara[5]. Ovu službu vrši dvije godine, do 1931.
Najveći preostali dio života provela je u Hercegovini, još jednom vršeći kratko službu predstojnice i to u Nevesinju, od 1935. do 1936. godine. Zadnje godine života provela je u provincijalnoj kući u Mostaru gdje je i umrla 23. studenog 1946., a pokopana je u Bijelom Polju, na Grubanu.
S. Paskalija, za razliku od svoje starije s. Gertrude, u pamćenju sestara provincije sv. Obitelji nema toliko upečatljivo mjesto, unatoč nesumnjivoj zasluzi koju je imala u stasanju zajednice sestara u Hercegovini. O njoj ne nalazimo ni povremenih vijesti u tadanjem tisku u Mostaru koji je inače bilježio događaje vezane za djelovanje sirotišta u Mostaru i Bijelom Polju. Teško bi bilo reći zašto je to tako. Možda i zato što je njezin posao bio „skriveniji“, a i Bijelo Polje je u njezino vrijeme smatrano „ogrankom“ mostarske podružnice, odnosno „Sirotišta sv. Franje“ u Mostaru.
S. Paskalija radila je u kuhinji, ali nisu joj bili strani ni drugi poslovi. Isticala se uzornim obdržavanjem siromaštva, što je bilo vidljivo na više načina. Nije dopuštala da išta propadne. Od krpica neupotrebljivih u šivaonici znala je izrađivati jastučiće, a od končića iz pletionice tepihe. Bila je društvena osoba, obdarena veselom naravi i duhovitošću koja je nije ostavljala ni u vrijeme bolesti. Svoje posjetitelje znala je do suza nasmijati, šaleći se i na vlastiti račun. Ona koja je zauvijek ostavila „svoju zemlju i svoj grad“ da bi od nepoznatih krajeva i ljudi učinila sebi drugi dom u kojem se samoprijegorno žrtvovala, zaslužuje trajan spomen i poštovanje.
[1] Vidi: B. NAZOR, Lovretske sestre, Split 1986, str. 35.
[2] Vidi: GAŠSF, Seznam predstojništva
[3] Vidi: B. NAZOR, Lovretske sestre, str. 182. Zamisao sestre Paskalije se ostvarila 30-ak godina kasnije kad je splitska provincija preuzela samostan Od Sigurate s njegovim posljednjim stanovnicama.
[4] Vidi: L. ROJS – A. ZOREC, Šolske sestre sv. Frančiška – Mariborska provinca, Ljubljana, 1987, str. 215.-217.
[5] Došle su 22 sestre. Vidi: S. KODRIČ – N. PALAC, Školske sestre franjevke Krista Kralja – povijest, poslanje, život, Mostar - Sarajevo - Split, 1987, str. 70.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 56-58.)