20. siječnja 2025.
Rođena: 24. svibnja 1921., Bijelo Polje/Potoci
Novicijat: 8. rujna 1940., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1941., Mostar
Vječni zavjeti: 8. rujna 1946., Mostar
Preminula: 20. siječnja 2005., Mostar
Jelka s. Ozana Golemac iz obitelji Andrije i Mande rođ. Šunjić jedno je od rijetkih redovničkih zvanja iz župe Potoci/Bijelo Polje. U kandidaturu je primljena 1. rujna 1937. u Mostaru gdje će tri godine kasnije stupiti i u novicijat i završiti početnu redovničku formaciju.
Po struci s. Ozana je bila učiteljica. Međutim, vrlo malo je mogla raditi taj posao jer je veliki preokret 1945. i dolazak komunista na vlast onemogućio sestrama takvu djelatnost. S. Ozani nije manjkalo drugih poslova: radila je sve ono što je zajednici bilo potrebno: u kućnoj radinosti i u njezi starih i bolesnih kojima je posvetila lijep broj godina. No, u njoj je ostao uvijek žal što se nije mogla posvetiti učiteljskom zvanju.
Za vrijeme rata s. Ozana je živjela i radila u Bijelom Polju, a nakon rata jednu godinu na Širokom Brijegu i ponovno u Bijelom Polju. Nije ju zaobišao zatvor kao ni mnoge druge sestre provincije. Uhićena je od strane UDBE 3. studenog 1949. „zbog jatakovanja“. Osuđena je na godinu i šest mjeseci lišenja slobode sa prinudnim radom. Kaznu je izdržala u cijelosti i iz zatvora izišla početkom svibnja 1951. godine.[1]
Pod kraj 50-ih godina živjela je i radila u Banićima dvije godine, a zatim je premještena u Bosnu, na Petrićevac i zatim u Prijedor i Dusinu. U ova dva mjesta radila je u domovima za retardiranu mladež. Njezina skrb za bolesnike, samo malo drugačije, nastavit će se i kroz desetak narednih godina: godinu dana u Eisenkapelu (Željezna kapela, podružnica koruške provincije u to vrijeme) u Austriji i u Heilbronnu u Njemačkoj, u Caritasovu domu za starije i nemoćne osobe. Ovdje pak neće biti kraj: kad se vratila doma 1979. u Bijelo Polje, iskrsnule su nove potrebe. Njegovala je jedno vrijeme oca fra Leonarda i Šime Oreča i kroz dvije godine roditelje splitskog franjevca fra Marija Jurišića u Baškoj Vodi. Inače, rado je i posjećivala bolesnike u mjestima u kojima je živjela. U Bijelo Polje se vratila 1982. i tu s malim prekidom ostala desetak godina. Kako je Bijelo Polje razrušeno 1992. i sestre se razišle na razne strane, s. Ozana je svoj mir našla u Širokom Brijegu i tu je ostala narednih osam godina. Od 2000. svoje posljednje godine provela je u Mostaru, Franjevačka 88.[2]
S. Ozanu se spominje sa simpatijom, makar nije jednostavno izreći zašto. Do kraja života u njoj je ostalo dijete s nekim svojim nedorečenostima. Nikada nismo bile sigurne šali li se ili misli ozbiljno kad je govorila o nekim svojim neispunjenim željama i čežnjama; ili nas je jednostavno željela zabaviti. Bilo joj je drago da se oko nje nešto događa i voljela je sestre. Njima je u zajednici znala priređivati mala iznenađenja prigodom imendana, rođendana i sl., razveseliti ih malim darom, prigodno ukrašenim stolom itd. Znala je pokazivati brižnost, suosjećajnost, ali biti i zabavna. Kad je radila u radionici jorgana, rado je pokazivala i druge uvodila u posao. Sa vanjskim osobama koje su dolazile u samostan znala se ophoditi na primjeren način. U bolesti je bila na simpatičan način pristupačna.
Gospodin je pozvao s. Ozanu k sebi 20. siječnja 2005. okruženu molitvom i pažnjom susestara. Njezino tijelo počiva na groblju Gruban u rodnom joj Bijelom Polju.[3]
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 264-265)
[1] Usp. Okružni sud u Mostaru, K:45/50 od 30. 3. 1950.
[2] Vidi: Raspored sestara, god. 1954.-2004.
[3] O s. Ozani vidi još: A. BIŠKO, Dijamant vjernosti, ZP, br. 1 (2000.), str. 16; † S. M. Ozana (Jelka) Golemac (kratki životopis), ZP, br. 1 (2005.), str. 34; U istom broju: Oproštajni govor prov. predstojnice na grobu s. Ozane, str. 35; Homilija fra Mladena Hercega na dan pokopa s. Ozane, str. 36; Sjećanja sestara.