23. travnja 2025.
Rođena: 20. rujna 1910., Mali Ograđenik/Čerin
Novicijat. 19. ožujka 1933., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1934., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1937.,Mostar
Preminula: 23. travnja 1995., Tihaljina
O njoj, o s. Otiliji, mogla bi se napisati knjiga „Cvjetića“ koji se pripovijedaju i prenose „s naraštaja na naraštaj“ u našoj provinciji. Tako, s. Otiliju „poznaju“ i one koje je nikada nisu vidjele. U govoru o njoj uvijek se ulazi u stvarno i nestvarno, u realni svijet i onaj imaginarni.
Stvarno je pak rođenje u obitelji Ilije i Luce rođ. Dugandžić, u Malom Ograđeniku u župi Čerin. U samostan u Mostaru je Marica, s. Otilija došla kao djevojčica, 1. rujna 1923. Nekoliko godina kasnije slijedit će je i njezina mlađa sestra Ivica (s. Marija). Osnovnu školu pohađala je dijelom u Bijelom Polju, a završila u Mladenovcu (Srbija), stanujući kod tete Lucije Čarapina, čiji je muž tamo imao službu na željeznici. Kasnije će Marica završiti u Beogradu stručnu učiteljsku školu. Nakon završene škole vratila se u Mostar gdje je stupila u novicijat i položila zavjete. Poučavanje u Stručnoj školi obilježit će prve godine redovništva s. Otilije i to u Širokom Brijegu od 1935. do 1945. Vršila je službu učiteljice i upraviteljice škole uz koju je bio i dječji vrtić. U Širokom Brijegu je s. Otilija dočekala svršetak Drugog svjetskog rata i zatvaranje škole i tu ostala do 1946. Dvije naredne godine bila je u Trebinju.[1]
Kao i mnoge druge sestre naše provincije i s. Otilija je dospjela u zatvor gdje je bila pod istragom. Zatvorena je 24. travnja 1948. Našla se na istoj optužnici s biskupom Čulom, don Matom Nuićem i još nekim svećenicima, ali i s našim sestrama s. Feliksom Kravcar i s. Krescencijom Novak te s. Melitom Galić. S. Otilija je optužena da je:
„septembra mjeseca 1946. godine boraveći u selu Drežnici kod svoje tetke Lucije Čarapina, ugovorila sastanak s odmetničkom bandom, sastavši se sa istom kod Lucijine kuće, nakon čega je zajedno sa spomenutom Lucijom, a preko njenog sina Brace, slala hranu odmetnicima, dostavljala izvještaje o političkoj situaciji u zemlji, prepisavši jednom prilikom u tu svrhu za odmetnike jedan članak iz „Borbe“ o prelijetanju stranih aviona preko naše zemlje, dostavivši ga preko Lucijina sina Brace odmetnicima.“[2]
Nije osuđena, ali boravak od koja tri mjeseca u zatvoru odrazio se na krhko psiho-fizičko zdravlje s. Otilije.
Nema točnih podataka gdje je s. Otilija bila nakon zatvora pa do 1954. kada se konačno nastanila u Bijelom Polju, jedinoj kući provincije. Po „usmenoj predaji“ nekih, bila je i na radnim akcijama nakon zatvora, a od tamo se vratila u Bijelo Polje godine 1951. Tada, a po drugim informacijama, 1953./1954., bila je pozvana predavati stručne predmete u Državnoj stručnoj školi na Širokom Brijegu, budući da tada još nisu imali dovoljno svog, civilnog kadra. U svakom slučaju, kako se vidi iz službenog rasporeda sestara, od godine 1954. s. Otilija živi u Bijelom Polju, sve do početka travnja 1992. kada je s drugim sestrama izbjegla u Bašku Vodu. Nakon nekoliko mjeseci, kad se većina drugih vratila u Međugorje, s. Otilija je došla u Tihaljinu. Bila je to zadnja postaja njenog životnog puta.[3] Cijeli život bavila se krojenjem i šivanjem uživajući osobito u kreacijama za djecu i mlade.
Teško je definirati svijet s. Otilije u kojem je živjela i iz kojeg je promatrala stvarnost koja je okružuje. Kao da je živjela nekada u čežnji za nekim uzvišenijim svijetom, ljepšim, finijim od onog u kojem se nalazila. Ta dvojnost je nerijetko bila vrelo humora. Znala se diviti i radovati najneznatnijim stvarima pored kojih drugi lako prođu ne opažajući ih.Voljela je mlade, lijepe, elegantne i inteligentne osobe. Smatrala je da mlade sestre slane u inozemstvo mogu napredovati, upoznajući ne samo jezike nego i sve drugo što taj svijet nudi. Izrazito je simpatizirala zapadni svijet (Njemačku, Ameriku). I napretku mladih općenito, radovala se. A mlade i najmlađe su imale rado s. Otiliju. Bila im je zabavna, a i same su je izazivale na izjave, komentare i sl. Zanimala se s. Otilija i za sva događanja u svijetu te je slušala radio, gledala TV i čitala novine. Pa i kad nisu bile „friške“.
Izgradila je svoj „stil“ života koji se očitovao u svemu: od načina odijevanja kad bi izlazila izvan samostana, u ponašanju unutar samostana, u odnosu prema osobama, prema samostanskim pobožnim vježbama, prema poslu, prema kućnim životinjama i pticama. Taj „stil“ uglavnom je bio prihvaćan sa simpatijom i to gotovo od svih. I to je podarilo mnogo veselja zajednici, dok bi isto učinjeno od drugih bilo pomalo čudno, zazorno, a ponekad i uvredljivo. Nije teško zamisliti kako bi se provela neka druga sestra da inzistira kod predstojnice da pas dobije novu kućicu, iako već ima jednu; ili što bi se reklo nekom drugom da u radionici jorgana traži od sestara da joj naprave mali pokrivač za psa da se ne smrzne zimi. I još lakše je pretpostaviti kako bi reagirala neka od kućnih medicinskih sestara kad bi joj netko donio pticu sa slomljenom nogicom i tražio da joj stavi longete. S. Otilija je sve to mogla, a takve i slične želje su joj ispunjavane. Neke pak druge i nisu uvijek. One duhovnog karaktera. S. Otilija je sudjelovala u onim uobičajenim molitvenim točkama samostanske zajednice, ali nije voljela nikakva dodavanja i proširivanja molitvenog programa, što se činilo obično u korizmi i došašću. Osobito ne dodavanja u vremenu nakon večere – to je nazivala „fantazijom“! Svi smo znali da joj je poslije večere važan bio TV dnevnik. I inače, smatrala je da mi ljudi nikakvim svojim činima ne možemo promijeniti ili usmjeriti Božje odluke. Jednom je to izrazila ovako: Ako mi moramo sve učiniti, što je onda s Isusovim zaslugama?!
S. Otilija je imala i svoj stil „ekumenizma“. Bila je otvorena prema drugima i drugačijima. To su dobro znali naši pravoslavni susjedi u Bijelom Polju. Oni su uvijek kod s. Otilije imali prednost kad su dolazili s narudžbama za šivanje. I ne samo to – s. Otilija je najčešće radila za njih gratis. Znala je tako i za neke druge. Uopće nije imala neku predodžbu o novčanoj vrijednosti svog rada niti ju je to puno zanimalo.
Jubileje nije voljela slaviti jer je to obično povezano s visokom dobi. No, kad nije mogla izbjeći, priključivala se slavlju i radovala susretima sa sestrama. O smrti nije govorila često, ali je, dakako, njezinog neumitnog približavanja s godinama bila svjesna. Kad bi spominjala smrt, znala bi reći: u času umiranja nemojte me gledati; tada lice ljudsko postaje izobličeno. Gotovo da joj se dogodila smrt u kojoj jedva da je bilo vremena da je gledaju. Na dan njezine smrti u posjetu su joj bili neki od rodbine. S njima je razgovarala i pozdravila se. Kao i uvijek. Kad su oni otišli osjetila se loše. Zamolila je za sakramenat umirućih. Okružena sestrama, samo je zaspala. Njezino tijelo čeka uskrsnuće na groblju Srebrenica u Međugorju.[4]
A s. Otilija zacijelo uživa mir u Gospodinu, zaslugama njegovim otkupljena. Kako je i vjerovala.
[1] Usp. ŠemKon, god. 1935.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.
[2] Citirano prema Optužnici protiv biskupa Čule i ostalih, objavljenoj u: A. LUBURIĆ – R. PERIĆ (prir.), Za kraljevstvo Božje. Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule, Mostar, 1991., str. 162. S. Feliksa i s. Krescencija, obje Slovenke, vratile su se kasnije u Sloveniju i tamo umrle kao članice naše, Mariborske, odnosno slovenske provincije. S. Melita je napustila zajednicu.
[3] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-1994.; L. RUPČIĆ, S. Otilija Dugandžić (1910.-1995.), ZP, br. 2(1995.), str. 14.-15.
[4] Usp. L. RUPČIĆ, Redovnički jubilej Otilije Dugandžić, KZ 16(1983.), str. 85.; Sjećanje sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 224-227.)