10. veljače 2025.
Rođena: 3. rujna 1906., Kočerin
Novicijat: 19. ožujka 1931., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1932., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1935., Mostar
Preminula: 10. veljače 1989., Široki Brijeg
Marica Nevinka ugledala je svjetlo dana u Kočerinu, u obitelji Ilije i Ive, rođ. Kvesić. U dobi od 23 godine došla je u samostan u Mostar, 3. listopada 1929. Godinu dana kandidature bila je u Visokom. Postulaturu i novicijat kao i dvije godine poslije novicijata živjela je i radila u provincijalnoj kući u Mostaru. Nakon toga zajednici je služila u Bijelom Polju, zatim više godina u franjevačkom konviktu na Širokom Brijegu, od 1937. do dramatične 1945. koja je i u njoj ostavila neizbrisiv trag – zbog onog što se na Brijegu dogodilo, a i sama je sa sestrama koje su tada bile na Širokom Brijegu internirana u Split. Kad se nakon par mjeseci vratila u Hercegovinu, poslana je u Sarajevo, u franjevačku bogosloviju gdje je ostala do prvih dana rujna 1946., a nakon toga bila je u provincijalnoj kući do 1949. kada su sestre morale napustiti ovu i druge svoje kuće.
Njezino djelovanje nakon Drugog svjetskog rata vezano je za franjevački samostan u Mostaru kroz 20-ak godina, s prekidom od jedne godine koju je provela u Posušju (1963.-1964.), sve do 1970. kad se povukla u zasluženu mirovinu u našu kuću na Širokom Brijegu.[1] No nije bila od onih umirovljenica koje miruju. S. Nevinka je i u poodmaklim godinama bila ono što je bila i cijeloga života.
Svijet s. Nevinke bio je – cvijet. I osobe su bile njezin svijet i prema njima se odnosila kao prema svom cvjetnom vrtu. Cvijeće je voljela više nego samu sebe, reći će sestre koje su s njome živjele. U Mostaru, dok je radila u franjevačkom samostanu i obavljala kućanske poslove, velik dio vremena provodila je radeći u samostanskom vrtu. Ne samo da je zasađivala brojne lijehe najrazličitijeg cvijeća. Ona je i lijehe povrća ukrašavala po rubovima cvijećem – narcisima, tulipanima, krizantemama, šebojima. Tako urešen i raskošan vrt privlačio je pažnju građana – plemenitih i dobronamjernih, a ponekad i huligana željnih uništavati. Cvijećem je doprinosila i samostanskom gospodarstvu.
S. Nevinka je bila velika u radu, plemenita u odnosima prema ljudima, nenametljiva. Imala je vrlo dobar odnos, pun pažnje prema kandidatkinjama koje su s njom radile. Brinula se za sve njihove potrebe. Za djecu koja su se vrzmala oko mostarskog samostana uvijek je nešto nalazila da im dadne. Željela je i na njih prenijeti svoju ljubav prema cvijeću poučavajući ih da je ono plemenito i lijepo, vrijedno ljubavi s kojom ga treba uzgajati. No nitko poput nje nije bio u stanju tako osjećati i živjeti s cvijećem, razgovarati s njim. Gotovo da je to bilo teško razumjeti mnogima. Ona je, očito, otkrila ljepotu pored koje mnogi prolaze ne zapažajući je. Od te ljepote rado je i dijelila – darivala cvijeće, ali i savjete kako ga uzgajati itd.
Kad je otišla u Široki Brijeg, nastavila je s istim žarom uređivati vrt oko kuće. Uzgajati cvijeće u kući pa i u vlastitoj sobi. S vremenom se sve više izolirala od svih i svega, živeći u samo njoj znanom svijetu. Zadnjih godina života teže je bolovala. Gangrena joj je zahvatila noge. No ni u bolesti nije izgubila životnu radost niti strpljivost koja ju je resila u životu i svemu što je radila. Smrt ju je pohodila 10. veljače 1989. u kući u kojoj je živjela. Odatle je njezino tijelo prevezeno u Bijelo Polje. Pokopana je na groblju Gruban. Jedan od onih dječaka čije je djetinjstvo vezano za mostarski samostan i u čijim uspomenama s. Nevinka ima posebno mjesto, a danas je fratar fra Ante Marić, zapisao je povodom smrti s. Nevinke: „S tisuće cvjetova odjezdila je svojoj vječnosti ispraćena našom zahvalnosti.“ I zahvalnošću naše redovničke zajednice, jer, ostavila je trag ne-svagdanje osobe bez koje bi mozaik naše provincije bio nepotpun.[2]
[1] Usp. ABOM 280/53; APMo, SP, 13/54. Raspored sestara, god. 1954.-1988.
[2] Nekrologij provincije; A. MARIĆ, In memoriam s. Nevinki (Marici) Udovičić, ZP, br. 1-2 (1989.), str. 29-30; A. NIKIĆ, S. Nevinka Udovičić (1906.-1989.), KZ 22 (1989.), str. 112-113; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 171-172.)