20. svibnja 2025.
Rođena: 29. rujna 1908., Jare
Novicijat: 19. ožujka 1927., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1928., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1931., Mostar
Preminula: 20. svibnja 1992., Baška Voda (HR)
Životni vijek Janje s. Nade započeo je u Jarama, u obitelji Nikole i Ive rođ. Zelenika. Pripremu za redovnički život započela je u Mostaru stupanjem u kandidaturu 2. kolovoza 1924. Godinu dana kandidature provela je u Napretkovu konviktu u Mostaru. Kao sestra bila je na više podružnica, mahom u velikim kuhinjama: u Visokom, prvu godinu postojanja ove podružnice, zatim u konviktu na Širokom Brijegu (1930.-1938.), a godinu dana radila je u franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U ratnim i poratnim godinama bila je na više mjesta: u franjevačkom samostanu Rama Šćit, podružnica otvorena u rujnu 1939. i zbog ratnih strahota zatvorena 1942. Nakon toga s. Nada bila je neko vrijeme u provincijalnoj kući, kratko u Kreševu i onda od 1948. do 1966. u Biskupskom domu u Mostaru. Prije umirovljeničkih dana u Širokom Brijegu, provela je četiri godine u Zagrebu, na Jablanovcu, u kući hercegovačkih franjevaca. Naša kuća u Širokom Brijegu bila je posljednja višegodišnja postaja s. Nade (1970.-1992.).[1]
S. Nada cijelog života obavljala je zahtjevnu dužnost kuharice. Kao mlada sestra vodila je velike kuhinje, a tada joj je najteže padao manjak osoblja. Bivalo je i oskudica kad se potrebno nije moglo nabaviti, a kuhinje nisu bile opremljene kao danas. Sve je „padalo“ na deset prsta. Jedan od težih trenutaka u životu bio je kad se razboljela od tuberkuloze. No, u toj bolesti imala je priliku ići na prošnju. I bila je zbog toga sretna – to je bila jedina prilika da vidi gradove i parkove! To je naime stalno željela, a nije zato imala prilike. U Širokom Brijegu je kao umirovljenica više godina sa s. Berislavom bila odgovorna za kuhinju. I u posljednjim godinama života, u Širokom Brijegu, tu i tamo pomagala je u kuhinji kad bi trebalo. Jednom riječi: služila je rado i nije očekivala da bude služena.
Ostala je uvijek jednaka: tiha, vedra, pobožna, predana svom zvanju i zajednici. Na svoj način mudra pa su je karakterizirali i kao „mudrijašicu“. Nastojala je uvijek tražiti dobru stranu svega, a znala je zgodno izbjeći loš govor o drugima. Kad bi se našla u prigodi da takvo što čuje rekla bi: „Hvala Bogu da ne čujem“! Zadržala je od Boga danu joj naravnost i mladost duha. Nije se slagala uvijek sa sestrama svoje generacije koje su mislile kako je mladima danas lakše jer nemaju tereta prijašnjih naraštaja. S. Nada bi isticala da su danas mlade sestre više izložene utjecaju svijeta nego sestre prije. Nalaze se pred izborima kojima se teško oduprijeti i lako se postaje kao i sredina u kojoj se živi. S. Nada cijelog života je imala pred očima mudrost vlastite majke i njezin savjet: Idi svojim putem, svijet ima svoj.
S. Nada je išla svojim putem, vjerno, do kraja. Moleći i radeći. I na kraju života moleći i trpeći.
Zdravstveno je slabila nakon pada i loma kuka. Trpljenje života se upotpunilo izbjeglištvom. S. Nada s drugim starijim sestrama, 1992. iz Širokog Brijega, izbjegla je u Bašku Vodu nakon bombardiranja Širokog Brijega. U Baškoj Vodi je ubrzo umrla. Kako nije bilo pristupa Bijelom Polju, s. Nada je pokopana u obiteljskoj grobnici u Jarama. No, njezini posmrtni ostaci preneseni su u sestarsko groblje na Grubanu 10. listopada 2001. Sigurne smo da Gospodin nije iznevjerio nade s. Nade.[2]
[1] Usp. ABOM, 300/53; Raspored sestara, god. 1954.-1991.
[2] O s. Nadi vidi još: N. PALAC (razgovarala), Pedeset godina vjernosti, ZP, br. 1(1977.), str. 15-20; u istom broju: L. OREČ (homilija), Nevidljivi koji tvore život, str. 21-22; M. MIKULIĆ ml, S. Nada Bevanda (1908.-1992.), KZ 25 (1992.), str. 22-23; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 195-196.)