3. svibnja 2025.
Rođena: 5. lipnja 1912., Klobuk
Novicijat: 19. ožujka 1931., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1932., Mostar
Vječni zavjeti: 17. srpnja 1935., Maribor
Preminula: 3. svibnja 1976., Bijelo Polje
O osebujnoj osobi poput s. Mladene nije jednostavno napraviti zapis koji bi je objektivno ocrtao. Kao o malo kome, osobe koje su je imale prilike sresti, upoznati ili s njome živjeti, govorit će različito.
Drina s. Mladena potječe iz brojne, uzorne kršćanske obitelji Bariše i Janje rođ. Šimić iz Klobuka. U samostan je došla mlada, kao petnaestogodišnja djevojka, 1. rujna 1927. U novicijat će stupiti četiri godine kasnije. Od početka s. Mladena pokazivala je da ju je Bog obdario mnogim talentima. Sve što je prihvaćala s lakoćom je obavljala. Pokazivala je izrazit smisao za lijepo, skladno, umjetničko. Rano se, kao samouka, počela baviti slikanjem. Da bi mogla razviti Bogom joj dane talente, poslali su je u kuću maticu (1934./1935.) u Maribor, da sa akademskom slikaricom s. Rafaelom Egger uči slikanje. U Mariboru je imala prilike naučiti nešto od umijeća izrade crkvenog ruha. Precrtavala je uzorke i liturgijske motive koje će kasnije i te kako dobro koristiti u vlastitoj provinciji. Jedno vrijeme je proboravila i u Celju gdje se usavršavala u vezenju.
U Mostar se vratila 1935. nakon vječnih zavjeta. Najveći dio vremena, do 1949., provela je u provincijalnoj kući, osim jednu školsku godinu u Trebinju (1937./1938.). Radila je kao učiteljica ručnog rada i crtanja u Domaćinskoj i Stručnoj školi. Imala je naime, položen viši majstorski ispit koji ju je kvalificirao za taj posao.
Kad su sestre morale napustiti provincijalnu kuću, početkom travnja 1949. s. Mladena je otišla u Bijelo Polje gdje su se sklonile starije i bolesne sestre. Ona je bila jedna od malobrojnih mlađih koja u to vrijeme rasula nije otišla k obitelji čekati bolja vremena, a niti je prihvatila drugu opciju – napustiti zajednicu kao što su mnoge učinile. Od tada Bijelo Polje će biti njezino trajno mjesto života i djelovanja, sve do smrti.[1]
Prvih godina nakon dolaska u Bijelo Polje, svojom vještinom šivanja pomogla je priskrbljivati kakva takva sredstva za život zajednice. Kasnije kada se situacija normalizirala i Bijelo Polje se počelo oporavljati, s. Mladena je u tu kuću i posredno u cijelu provinciju ugrađivala svoje talente. Više godina vodila je radionicu crkvenog ruha. Slikala je, restaurirala slike i kipove za mnoge crkve u Bosni i Hercegovini. U provinciji je vršila i službu provincijalne vikarice i prve savjetnice (1963.-1969.). Sudjelovala je kao delegatkinja na generalnom kapitulu 1962. i 1969. u Rimu.
Sve ovo naprijed napisano pogled je na s. Mladenu izvana, osobu koja je imala svoj stil i stav. Malo osoba je moglo dokučiti što se krije iza pojavnog izgleda koji je odavao neku vrstu hladnoće, tvrdoće. Oštar pogled kojim je „mjerila“ i procjenjivala ljude i događaje, sprečavao je mnoge da joj pristupe. No, tko je zagledao iza ove pojavnosti, otkrio je osobu duhovitu, obdarenu vedrim humorom i sposobnošću da dosjetkama razveseli svoju okolinu. I ne samo to. Tko je bio u prilici dublje zaviriti u njezin unutarnji svijet, svjedoči da je znala biti otvorena, bliska, na momente topla.
Iznenada se razboljela i nakon dva dana preminula posve svjesna i spremna za susret s Gospodinom. Tek je njezina smrt pokazala kako veliku prazninu je ostavila iza sebe, koliko je značila za provinciju i za mjesnu Crkvu. To je pokazao i njezin zadnji ispraćaj na groblje Gruban. Okupio je mnoštvo sestara iz naše i susjednih provincija, svećenika, prijatelja, poznanika.
Na s. Mladenu i danas nas podsjećaju njezina umjetnička djela u našim kućama, ali i „usmena predaja“ o šalama i doskočicama kojima je znala razveseliti zajednicu.[2]
[1] ŠemKon, god. 1934.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1975.
[2] Usp. T. BOŽIĆ, Sjećanje na našu s. Mladenu, ZP, br. 3 (1976.), str. 23-25; Sjećanje sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 116-117.)