21. prosinca 2025.
Rođena: 2. listopada 1915. Cerno/Humac
Novicijat: 19. ožujka 1936., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1937., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1940., Mostar
Preminula: 21. prosinca 2011., Međugorje
S. Miroslava, krsnim imenom Slavka, potječe iz brojne vjerničke obitelji Josipa i Anice rođ. Brkić. Ova je obitelj našoj provinciji dala još dvije sestre – s. Ivu i s. Blaženku koje nisu doživjele visoku dob kao s. Miroslava.
Slavka, buduća s. Miroslava primljena je u kandidaturu 12. siječnja 1933. u Mostaru. Nakon pučke škole koju je završila prije dolaska u samostan, u Ljubljani je završila Domaćinsku školu, a u Mostaru se osposobila za rad u bolnici. Prvih petnaestak godina redovničkog života obavljala je poslove u obje svoje struke, ali više u domaćinskoj. Do početka Drugog svjetskog rata, 1941. radila je kao kuharica u Domaćinskoj školi, a potom dvije godine u tzv. Rudarskoj bolnici. Posljednje godine rata i one poratne bile su i za s. Miroslavu pune pokreta: promijenila je na kraće vrijeme nekoliko mjesta: Bijelo Polje, Široki Brijeg, provincijalna kuća. Godine 1948. s. Miroslava se našla na Plehanu, a jedno vrijeme i u franjevačkom samostanu Kreševo gdje je obavljala kućanske poslove.[1] Na Plehanu je zajedno s drugim sestrama istjerana iz samostana. Našla je sklonište kod jedne obitelji. Kroz dva mjeseca, zajedno s drugim mještanima provela je na nekoj vrsti „prisilnog rada“ u teškim fizičkim poslovima pripreme šljunka za popravak cesta. Kasnije, u razgovoru s mladim sestrama znala se šaliti na račun posla sa šljunkom govoreći: Lako vama sada voziti auta kad sam ja popravljala ceste!
Mirnije vrijeme za s. Miroslavu nastupilo je kad se vratila u Mostar 1952. Od tada pa do odlaska u mirovinu (1973.) radila je kao medicinska sestra na ORL odjelu bolnice u Mostaru. Ponosna na redovnički poziv, primjernim je radom i dostojanstvenim držanjem bila dobro prihvaćena od bolničkog osoblja i od bolesnika. Na poslu nije pružala samo stručnu pomoć. Ona je rado razgovarala s bolesnicima i ostalima. Slušala je, tješila i po mogućnosti posredovala za one kojima je pomoć bila potrebna. Stanovala je privatno, s još kojom susestrom bolničarkom te kao i druge održavala vezu sa zajednicom, osobito onom u Bijelom Polju. I nakon odlaska u mirovinu, s. Miroslava je ostala stanovati u Mostaru. No, nije mirovala niti su je poglavarice puštale da miruje. Potrebe provincije su tražile raspoložive osobe za zamjene i razne vrste pomoći na podružnicama. Na s. Miroslavu se moglo uvijek računati. Iako je formalno bila na mostarskoj adresi, ona je puno vremena provela na podružnicama: u franjevačkim samostanima, sestarskim kućama i drugim podružnicama: na Jablanovcu u Zagrebu, Chicagu, Slanom, Fuldi, Frohnleitenu... Pred sam rat došla je u Bijelo Polje odakle je morala bježati početkom travnja 1992. Od tada do 1995. promijenila je nekoliko mjesta: od naše kuće u Baškoj Vodi, preko Trebižata do HKM u Düsseldorfu gdje je bila dvije godine. Posvuda gdje se zatekla obavljala je sve potrebne poslove: u kuhinji, sakristiji, njezi bolesnika.
U zasluženu, pravu mirovinu otišla je 1995. kad je došla u našu kuću u Međugorju/Miletina. Tu je ostala do smrti.[2] Sudjelovala je u životu zajednice do zadnjeg dana života: pomaganjem u lakšim poslovima koliko je mogla i dok je mogla, a osobito u molitvenom i duhovnom životu. Osobno je živjela životom molitve – imala je svoje „programe“ molitve kojima je bila vjerna. Bijaše to euharistija na prvom mjestu, čitanje Sv. pisma, krunica te molitveni program radio postaje „Mir Međugorje“. Ovim sadržajima ispunjavala je svaki svoj dan.
Po naravi s. Miroslava je bila vrlo druželjubiva i spremna na šalu i takva je ostala i u staračkim danima. Moguće da su joj i te osobine pomogle da ostane potpuno svjesna i pokretna do zadnjega časa. Posljednjeg dana života sudjelovala je sa sestrama u euharistijskom slavlju, molitvi i objedu. A umrla je poslije podne istog dana primivši sakramente kršćanske okrjepe koje je sama zatražila! Bilo je to dana 21. prosinca 2011., u kasnim popodnevnim satima. Ona je tako završila svoje došašće, iščekivanje Onog koji vazda dolazi. Pošla mu je ususret, a Njegov konačni, slavni dolazak, iščekuje na sestarskom groblju Gruban u Bijelom Polju, gdje je pokopana.[3]
[1] Usp. ABOM, br. 226/1953; ŠemKon, god. 1937.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; Redovnički jubileji, KZ 29 (1996.), str. 188.; Podaci iz ABOM-a i KZ-a ovdje navedeni ne slažu se u potpunosti!
[2] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-2011.; S. M. Miroslava Vučić (Cerno, 2. listopada 1915. - Međugorje, 21. prosinca 2011.); Oproštajno slovo prov. predstojnice s. Franke Bagarić, Homilija fra Mladena Hercega, ZP, br. 1(2012.), str. 41-44.
[3] O s. Miroslavi vidi još: L. GLAVAŠ (razgovarala), Ustrajati – unatoč svemu, ZP, br. 1 (1986.), str. 27-29; Z. PETROVIĆ, Biserne sestre, ZP, br. 1(2006.), str. 25-27; Z. KOZINA, S. Miroslava Vučić (Cerno,1915.-Međugorje, 2011.), KZ 45 (2012), str. 76-78.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 316-318.)