28. siječnja 2025.
Rođena: 30. siječnja 1926., Kočerin
Novicijat: 8. rujna 1946., Mostar
Prvi zavjeti: 23. veljače 1952., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 8. listopada 1955., Bijelo Polje
Preminula: 28. siječnja 2006., Mostar
Životni put s. Miroljube bio je prije sve nego ravan i lagan. Rođena je u Kočerinu, u obitelji Ivana i Šime, rođ. Bošnjak. U kandidaturu je primljena početkom rata, 29. rujna 1941. u Mostaru. U kandidaturi će provesti pet godina, što zbog mladosti što zbog drugih okolnosti. Vrijeme kandidature dobrim dijelom provela je u konviktu na Širokom Brijegu, od početka ožujka 1941. do 18. siječnja 1945. godine.[1] U novicijat je stupila prve poratne godine i bila je prva franjevka iz svoje župe. Bilo je to vrlo turbulentno vrijeme u našoj provinciji i dobro ga je osjetila i generacija tadašnjih novakinja. U novicijatu s. Miroljube bilo ih je pet. Trebale su polagati prve zavjete u rujnu 1947., nakon godinu dana novicijata kako je i uobičajeno. Međutim, svima im je produžen novicijat za pola godine. U međuvremenu, s. Miroljuba je imala ozbiljnije zdravstvene probleme s nogom. U rano proljeće 1948. poslana je zbog liječenja u toplice u Fojnici. Njoj je produženo bolovanje i onda je 14. lipnja 1948. poslana roditeljskom domu dok potpuno ozdravi. Kroz narednu godinu dana zdravstveno se oporavila posve i u više navrata je molila da se vrati. U njoj je ostala čežnja za redovničkim životom. Uvijek je odgovor bio – da pričeka još. U međuvremenu je došlo i proljeće 1949. i sestrama su oduzete sve kuće osim one u Bijelom Polju. Tako je s. Miroljuba još morala čekati jer nije imala kamo ići. No, stalno je bila u vezi sa sestrama. Milka s. Miroljuba je ponovno primljena u zajednicu, u Bijelom Polju, 7. rujna 1951. Sljedeće godine, 23. veljače 1952. tu je položila i prve zavjete. Nije, naime, trebala ponavljati novicijat.[2]
Nakon položenih prvih zavjeta s. Miroljuba je radila na mnogim podružnicama u Hercegovini, Bosni, ali i u Njemačkoj. Obavljala je kućanske poslove, a najviše je radila u kuhinjama. Prva podružnica na koju je poslana bio je franjevački samostan na Humcu, podružnica otvorena upravo 1952. S. Miroljuba bila je u prvoj skupini humačkih sestara, uz s. Martu Zelenika i s. Stanku Marjanović. Na Humcu je ostala do 1954.[3] Tada su uslijedile druge podružnice: franjevački samostani Šćit Rama i Duvno, domovi za retardiranu djecu i mladež Kreševo i Prijedor, a zatim i Dorsten u Njemačkoj gdje je s. Miroljuba ostala pet godina. Po povratku u domovinu, potrebe zajednice tražile su od s. Miroljube više puta premještaje po podružnicama. Na neke podružnice vraćala se više puta: u Kiseljak, naša kuća, tri puta te u Ljubuški – Crkva sv. Kate dva puta. Dvije izbjegličke godine provela je u privremeno uspostavljenoj zajednici u Grudama, nekoliko godina u Tihaljini. Kad ju je zdravlje počelo sve više napuštati došla je u provincijalnu kuću u Mostar 2003., a već sljedeće godine premješta se u kuću u Franjevačkoj 88, u Mostaru. Tu će proživjeti preostale dane svog života.[4]
S. Miroljuba je pokazivala uvijek raspoloživost poći tamo kamo je bila slana i gdje je bila potreba zajednice. S druge strane, prema njezinu vlastitu priznanju, u redovničkom životu najteži joj je bio zavjet poslušnosti. Međutim, priznaje da je joj je bio i izvor blagoslova – svaki put kad bi poslušala. Zato je odgovornima u zajednici znala reći: potičite mlade, ohrabrujte ih za poslušnost koja je izvor milosti. Snagu za raspoloživost s. Miroljuba je zasigurno crpla u molitvi. Ona je imala svoju pobožnost i svoj način molitve koji je počivao na četiri „stupa“: euharistija, časoslov, krunica i put križa. To nikada nije propuštala. Ako je morala na put, ustajala je rano toga dana i obavila svoje pobožnosti.
Iz molitve je crpla i snagu za rad, za djelovanje. Nikada nije gubila vrijeme nego ga je ispunjavala nečim korisnim, potrebnim. Uz redovito obavljanje poslova koji joj bijahu dodijeljeni na podružnicama nalazila je vremena za siromahe, bolesne i osamljene. Rado i često ih je posjećivala, slušala, ohrabrivala i po mogućnosti opskrbljivala ponečim što su trebali. Oni su svi bili osobe prema kojima je pokazivala posebnu osjetljivost i za njih je nalazila vremena. Kada je i sama bila bolesna i trebala pomoć drugih, nastojala je ne opterećivati druge – do zadnjega trudila se učiniti sama sve što je ikako mogla, sa svom strpljivošću. I pred samu smrt izrekla je ono što je smatrala najbitnijim, pozivajući i sestre da se oko toga trude, a to je: sloga, međusobna ljubav i pomaganje potrebnih; važnije je odgajati i svladavati sebe nego druge. Molila je Gospodina da joj dadne snage trpjeti.[5]
S. Miroljuba je pokopana na groblju Gruban u Bijelom Polju u nazočnosti velikog broja sestara i svećenika, rodbine i prijatelja. Ostat će nam u sjećanju kao osoba uvijek u pokretu, s krunicom i torbom u ruci. Ta dva predmeta – zaštitni znak s. Miroljube, danas u „Sobi sjećanja“ u Bijelom Polju, podsjećaju na nju. I ono što je za života bila i činila.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 272-274)
[1] Usp. APMo, SP, 32/58.
[2] Usp. Knjiga zavjetovanja I.; Iz novicijata s. Miroljube jedna je novakinja otpuštena tijekom novicijata, a jedna istupila poslije; Molba s. Miroljube za polaganje vječnih zavjeta od 8. srpnja 1955.
[3] Usp. Ž. ILIĆ, Školske sestre pola stoljeća na Humcu, KZ 35(2002.), str. 104.
[4] Usp. Raspored sestara, god. 1954. -2005.; L. GLAVAŠ, Zlatne redovnice, ZP, br. 3(1996.), str. 17.-18.
[5] Usp. Homilija fra Mladena Hercega na dan pokopa s. Miroljube; Oproštajni govor prov. predstojnice s. Jelenke Puljić, ZP, br. 1 (2006.), str. 40-43.