18. ožujka 2025.
Rođena: 20. svibnja 1905., Jare
Novicijat: 19. ožujka 1931., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1932., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1935., Mostar
Preminula: 18. ožujka 1974., Bijelo Polje
Veličina malenih – to je ono što pomislimo kad se sjetimo s. Mire. Ili ono evanđeosko: „U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti“ (Mt 25, 21).
Marija s. Mira rođena je u Jarama, u obitelji Pere i Mande rođ. Alilović. Kad je imala 24 godine odlučila je poći u samostan. Primljena je u kandidaturu u Mostaru 8. listopada 1929., a dvije godine kasnije stupila je i u novicijat.
Nakon prvih redovničkih zavjeta ostala je u provincijalnoj kući, ali radila je u kuhinji franjevačke bogoslovije u Mostaru sve do 1942. Od tada pa do 1948. radi u Biskupskom domu u Mostaru.[1] Kada je 22. travnja 1948. zatvoren biskup Čule, zatvorene su i sve osobe koje su bile na službi u Biskupskom domu. Tako je bilo i sa s. Mirom i s. Feliksom Kravcar. Nakon izlaska iz zatvora biskup Čule zapisat će u Dijecezanskoj kronici da mu je to zatvaranje osoblja iz Biskupata teško palo.[2] Protiv s. Mire nije podizana optužnica niti je suđena u procesu protiv biskupa Čule i ostalih. Iz sudskog spisa vidi se da je tretirana kao svjedok u tom procesu. I to je bilo više nego dovoljno da iskusi pritiske i prisile, patnju koja ostavlja trag.[3]
Nakon izlaska iz zatvora, čini se da je bila u Bijelom Polju. Godine 1949. svakako je bila tu jer ju s. Sebastijana spominje u svojim uspomenama među manjom skupinom mlađih sestara koje su bile s njom. Ne znamo pouzdano koliko je dugo bila u Bijelom Polju, ali od 1954. djelovala je na više filijala: Humac, Duvno i Novi Šeher. Iz Novog Šehera došla je u Bijelo Polje 1962. i tu će ostati najviše vremena, do smrti 1974. U tom periodu, iz Bijelog Polja poslana je u Slano za tri godine i godinu dana u Baniće.[4] Gotovo do kraja života ostala je aktivna, obavljajući predano zahtjevan posao u kuhinji.
U poslu se odlikovala spretnošću, marljivošću, požrtvovnošću i strpljivošću. Kao osobu krasile su je evanđeoska jednostavnost, malenost i dobrota. Ove osobine su se očitovale i u njezinoj spremnosti da prihvati šalu i da ne dramatizira nijednu situaciju. Bila je veoma pažljiva prema kandidatkinjama i mlađim sestrama koje su joj bivale dodijeljene za pomoć. Rado im je prenosila svoja znanja, vodila računa da imaju malo vremena odmoriti se itd. Na licu s. Mire „čitalo se“ zadovoljstvo i smirenost. Radovala se da zadovoljnima može učiniti i druge. Ona nikada ne bi rekla za nešto: nema. Ovo je već bilo postalo poslovično pa se o tome pripovijedaju razne zgode. Poput ove iz vremena kad je radila u kuhinji franjevačke teologije u Mostaru. Fratri su povremeno dobivali na dar ovce, janjce i sl. I onda više njih bi se preporučivali s. Miri da im ostavi „paču“. Ona je to i obećavala svakome od njih. Naravno da je netko morao ostati bez tog „zalogaja“. Kao fra Bono Andačić jednom prigodom. Pa je poslije ručka rekao s. Miri: Tužna Mire, gdje mi je „pača“? Ona je mirno odgovorila: Žao mi je, fra Bono, što ste ostali bez glave. I nastavila je svoj posao.
Zadnje godine života, osobito zadnjih mjeseci kada je bolest bubrega hvatala maha, bili su dani velike patnje. Kao što je prije smirena i strpljiva obavljala svoje dužnosti, tako je isto trpjela ne male boli. Gospodin ju je primio u svoje krilo 18. ožujka 1974. Ostaje sjećanje na nju kao na osobu koja je znala male obične stvari učiniti nezaboravnima. Bez da je imala takvu namjeru.[5]
[1] Usp. ABOM, 259/60.
[2] Usp. Dijecezanska kronika, II, str. 259.
[3] Usp. R. PERIĆ, 60 godina sestarskog služenja u biskupskoj rezidenciji – Mostar, 1942.-1992., ZP, 2(2002.), str. 28: „Kad je biskup izišao iz zatvora, i kad se susreo sa sestrama, (tj. sa s. Mirom i s. Feliksom, op. moja) pokazao je puno razumijevanje prema neprilikama u kojima su se sestre nalazile, 1948. Obje su sestre bile stavljene na velike kušnje, ali su unatoč svim neprilikama ustrajale u vjeri, nadi i ljubavi, do smrti. Nisu pokleknule u svom zvanju. Ako pogriješimo pa se pokajemo onda smo veliki.“
[4] Usp. ŠemKon, god. 1934.-1940.; S. MARINČIĆ, Moj život i rad, str. 3.; Raspored sestara, god. 1954.-1973.
[5] Usp. J. BUBALO, Veličina malenih, ZP, br.1 (1974.), str. 21; S. MARINČIĆ i L. RUPČIĆ (priredile), Svaka kap jedan slap, ZP, br. 3-4(1982.), str. 28; B. BARBARIĆ, Pred nama..., KZ 7 (1974.), str. 166.-167.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 112-113.)