12. studenoga 2024.
Rođena: 24. svibnja 1954., Balići/Bučići
Novicijat: 12. kolovoza 1974., Bijelo Polje
Prvi zavjeti: 12. kolovoza 1975., Bijelo Polje
Vječni zavjeti: 11. kolovoza 1970., Bijelo Polje
Preminula: 12. studenog 2011., Mostar
S. Milka na poseban je način obilježila život naše redovničke obitelji. Ne na način na koji se to očekivalo od nje ili na način kako je sama očekivala i željela – spremna darovati se zajednici svim srcem sa svim od Boga danim joj talentima. Ona, još u ranoj mladosti, kao da je slutila oblik tog darivanja. Kad je imala 20 godina zapisala je: „Gospodine, darivam ti svoj život kao žrtvu.“ Tri godine kasnije zapisuje: „Žrtva je jaki korijen svega što je veliko. Trpljenje je nepobitan dokaz ljubavi.“[1] Vrijeme je pokazalo kako su njezine slutnje postale stvarnost kojoj smo svi mi svjedočili.
Rođena je u brojnoj kršćanskoj obitelji Andrije i Anice Mlakić rođ. Kolar u župi Bučići. Dvije njezine starije sestre, s. Karla i s. Anđelka izabrale su redovnički život u našoj Družbi, kao članice bosansko-hrvatske provincije. Milka je tako u vlastitoj obitelji imala živi poticaj da se uputi istim putem. Kad je pokucala na samostanska vrata u Bijelom Polju, imala je jedva trinaest godina. U kandidaturu je primljena 11. rujna 1967. Uslijedile su godine školovanja u Bijelom Polju (završetak osmogodišnje škole), a zatim pohađanje gimnazije u Sarajevu (prvu godinu) i na Širokom Brijegu gdje je i maturirala 1973. Godinu dana poslije položenih prvih zavjeta, 1976. s. Milka je poslana na studij teologije u Zagreb. Isticala se marljivošću, disciplinom, skromnošću i spremnošću staviti svoje talente u službu zajednice, a Boga imati uvijek na prvom mjestu. Tijek njezina života mijenja se kada je bila na trećoj godini studija: 1979. dijagnosticirana joj je sclerosi multiplex. Križ ove bolesti nosit će pune 33 godine prolazeći sve faze i stupnjeve bolesti koja postupno oduzima osobi fizičke i psihičke moći. Površno gledano, život tako oboljelih osoba postaje sve pasivniji, skučeniji, ograničen. Tko je upoznao s. Milku, odmah je mogao zapaziti da to i ne mora biti tako: u njoj je bujalo obilje Božjeg života koje se očitovalo u radosnoj strpljivosti, dubokoj molitvi, zahvalnom prihvaćanju sestrinske pomoći. Bolešću ograničena, nije mogla ići „u širinu“ izvanjskih aktivnosti, ali je zato, okrenuta unutra, „zahvaćala“ iz dubine Božjeg Izvora. I iz njega je dijelila obilno svima koji su dolazili da je posjete. S. Milka kao da je slutila ovakav svoj put, bolje reći poziv. Prije nego se razboljela, na prvoj godini studija, zapisala je u svoj dnevnik:
Hrabro… Naprijed.
Ne okreći se
Zalazi duboko
Ne boj se dubina, ni zemlje ni vode
Plićaci su opasni.
Traži dubine – to je jedino što možeš
Produžiti ne možeš,
Proširiti ne možeš.
Dakle, što čekaš? Produbljuj.
Vremena nemaš mnogo.
A za početak?
Uvijek počni... nikad nije kasno.[2]
Kao da je „vidjela“ svoje buduće godine u kojima je mogla ići samo u dubinu. Sve više u dubinu. Bolest, odnosno potrebe liječenja, s. Milku su najduže vezale za Zagreb. U tamošnjoj zajednici je bila do 1982., zatim u Kiseljaku do 1989. kada je došla u Bijelo Polje. Ovdje je ostala tri godine, a kad je rat zaprijetio, 1992. vratila se ponovno u Zagreb i ostala sedam godina, do 1999. Tada je došla u Mostar, u Franjevačku 88, gdje će dovršiti svoje dane.[3] Godine bolesti imale su svoje različite faze i ograničenja. Zahvaljujući terapijama, s. Milka je u jednom razdoblju bila prilično pokretna, u drugom razdoblju ostalo joj je snage i gipkosti u rukama te je mogla izrađivati koncima slike koje je često sama kreirala. I mnoge sestre od nje su naučile to umijeće. Potom je došlo vrijeme kad nije mogla ni to, ali je zato, u invalidskim kolicima satima molila u samostanskoj kapeli. Ona je uistinu imala dar molitve kojom je pratila sve nas i sve naše potrebe. Posljednjih godina života bila je prikovana za bolesničku postelju. Ali, se život u njoj nije gasio: u njemu se događalo ono što je i prije bolesti stavila sebi u zadatak: Produbljuj! Uvijek počni… nikad nije kasno. Ona je tako i živjela svoje dane. Kad smo je posjećivali, nismo mogli sažalijevati je. Od nje smo učili kako se križ radosno prihvaća i nosi. A nije nam nikad bilo jednostavno razumjeti odakle taj osmjeh kojim nas je darivala u svakom susretu. Na čudesan način obogaćivala je svoje posjetitelje. „Ona je svoju bolest pretvorila u svoje životno bogatstvo. To što su svi okolo, i ja i ti, mogli vidjeti i zamisliti kao gubitak, pretvorila je u svoj životni dobitak.“[4] Taj „dobitak“ s. Milka je na teško ponovljiv način, utkala u život naše provincije, ostavivši neizbrisiv trag.
S. Milka je pokopana na groblju Gruban u Bijelom Polju. Na zadnje ovozemno počivalište ispratile su je, uz rodbinu, brojne sestre naše i bosansko-hrvatske provincije te svećenici i prijatelji.
[1] Usp. M. MIKULIĆ ml, Prihvatila je svoj križ: nije ga vukla, KZ 45(2012.), str. 76; U istom broju: Z. KOZINA, S. Milka Mlakić (Balići, 1953.-Mostar, 2011.), str. 74-75.
[2] Citirano prema: ZP, br. 3 (2011.), str. 71, iz oproštajnog govora prov. predstojnice s. Franke Bagarić.
[3] Usp. Raspored sestara, god. 1974.-2011.
[4] Iz homilije fra Ante Marića na sprovodnoj misi s. Milke, ZP, br. 3 (2011.), str. 73.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 313-315.)