17. svibnja 2025.
Rođena 28. lipnja 1900., Jare
Novicijat: 19. ožujka 1926., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1927., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1930., Mostar
Preminula: 17. svibnja 1977., Mostar
S. Marta potječe iz župe Jare, a rođena je u obitelji Marka i Ive, rođ. Gagro. U samostan je došla 9. ožujka 1924., a dvije godine kasnije stupila je u novicijat u Mostaru. Njezin redovnički život i služenje vezani su za nekoliko mjesta: u početku Mostar (1928.-1930.) gdje će se vratiti kratko sredinom Drugog svjetskog rata, franjevački konvikt vanjskih đaka (1930.-1943.) na Širokom Brijegu i nekoliko godina (poratnih) godina u našoj kući u Širokom Brijegu. No život s. Marte obilježen je najviše Širokim Brijegom gdje je provela gotovo 30 godina svoga života! Najprije je to bilo u Konviktu, a poslije u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu. Najveći dio vremena radila je u kuhinji, ali i obavljala, po potrebi, druge kućanske poslove, bivala sakristanka itd. Na Širokom Brijegu je ostala nakon rata do 1968. i od tada do smrti živi u Bijelom Polju.[1] Široki Brijeg je ostao njezina najdraža „tema“, najljepše sjećanje u kojem su defilirali bivši đaci, profesori, osobe koje su kasnije postale poznate u svojim službama i profesijama. Među njima neosporno prvo mjesto u uspomenama s. Marte pripada nekadašnjem đakovačkom biskupu Ćirilu Kosu.
Svi koji su sretali s. Martu, osobito svi oni koji je pamte sa Širokog Brijega nikada nisu zaboravili njezino uvijek vedro lice, dobro raspoloženje, lijepu riječ, uslužnost i požrtvovnost. A nikako to nije bilo jednostavno uvijek zadržati na teškom poslu i nekada u uvjetima koji su pogodovali baš suprotnom držanju. Svoju životnu „filozofiju“ i tajnu radosnog i radu predanog života i redovništva, izrazila je s. Marta sama prigodom 50. obljetnice redovništva: „Držalo me veselje i molitva“. Priznaje da je život bio težak, rad naporan, ali „moglo se podnijeti“ kaže jednostavno. Svakako najtužnije sjećanje s. Marte vezano je za Široki Brijeg 1945. nakon partizanskog pogroma, kada se ona vratila tamo i našla samo ruševine i psa – čuvara samostana. S. Marta ostaje ovdje do 1947. i ponovno se vraća 1954. i ostaje do 1968. I u ovom vremenu držalo ju je veselje i molitva. Ona skromno priznaje u razgovoru povodom 50. obljetnice redovništva: „Prirođeno mi je da molim, nije to moja zasluga. To sam naslijedila od majke. Nikad ništa od molitava nisam propustila, sve do prošle godine kad sam imala napad žuči.“[2]
Zadnjih godina života s. Marta je pobolijevala. Unatoč tome, njena smrt je došla nekako iznenada kao što često biva. Nekoliko dana prije smrti odlučila se na operaciju gušterače i s. Marta je tom prigodom rekla: „Svejedno je gdje ću se probuditi, tamo ili ovdje. Hvala Bogu gdje bude.“ Probudila se u bolnici - operacija je, naime, dobro prošla. Tako je izgledalo. Ali za kratko. Kad su je premjestili iz šok-sobe na odjel, isti dan je umrla. Sestre su joj bile u posjeti, s njima je razgovarala, zamolila da joj sutra donesu neke sitnice iz kuće. I umrla je neposredno nakon odlaska posjete!
Sv. misu zadušnicu predvodio je fra Rufin Šilić i na svoj, uvijek osobit način, ocrtao je kršćanski smisao smrti i život s. Marte. Između ostalog podsjetio je kako u misi na blagdan crkvenih naučitelja čitamo: usred hrama Božjega postavio te Gospodin, i nastavio: „Iste riječi mogle bi se primijeniti na takve kao s. Marta. Samo njih je Gospodin postavio da propovijedaju šutnjom. To je činila s. Marta punih 30 godina u crkvi na Širokom Brijegu – moleći, klečeći, redeći crkvu. Tamo bi trebala biti pokopana. U toj crkvi pokopan je fra Didak Buntić. I pravo je. A s. Marta bi trebala biti prva osoba iza njega koja bi imala pravo na to, samo kad bi odredbe tko smije biti pokopan u crkvi bile nadahnute Božjom računicom, a ne ljudskom. I u vrijeme kad su Široki Brijeg svi ostavili i izgubili glavu, s. Marta je ostala da ga čuva. I to je bilo po cijenu straha kojeg mogu razumjeti samo oni koji su ga doživjeli. Ako ni za što drugo, primit će nagradu u nebu zbog straha!“[3]
S. Marta je pokopana na groblju Gruban u Bijelom Polju. Ostavila nam je primjer radosno življenog redovništva u običnosti svagdana, ljepotu jednostavnosti i pokazala pravi izvor snage i veselja: ustrajnu molitvu. Sada zacijelo uživa u „veselju Gospodara svoga“, veselju koje više nitko ne može pomutiti.
[1] Usp. ŠemKon, god. 1930.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1976.
[2] Usp. S. ANCILA (razgovarala), Proslavile smo zlatni jubilej naših sestara, ZP, br. 2(1976.), str. 8.-9.
[3] Usp. N, S. M. Marta Zelenika, ZP, br. 2(1977.), str.18.-19.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 110-122.)