28. siječnja 2025.
Rođena: 21. veljače 1917., Međugorje
Novicijat: 24. ožujka 1940., Mostar
Prvi zavjeti: 25. ožujka 1941., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1944., Mostar
Preminula: 28. siječnja 1993., Baška Voda (HR)
Bojka s. Marinka jedno je od brojnih redovničkih zvanja koje je našoj provinciji dala župa Međugorje. Potječe iz obitelji Grge i Vide rođ. Planinić. U samostan u Mostaru Bojka je došla 1. rujna 1932. Više godina provela je u kandidaturi. Kroz to vrijeme pohađala je Građansku školu u Mostaru, a zatim Višu domaćinsku školu u Ljubljani. U Mostaru je stupila u postulaturu 1939. a nakon šest mjeseci i u novicijat. Redovnički put s. Marinku je vodio na razne strane i u više mjesta u domovini i inozemstvu.
Prva iskustva u apostolatu stjecala je poučavajući u sestarskoj Domaćinskoj školi u Mostaru, zatim po godinu dana u pučkoj školi u Međugorju i Konjicu.[1] Krajem travnja i početkom svibnja 1945. zajedno s još četiri sestre naše provincije (s. Tihomira B., S. Inocenta V., s. Emilija V., s. Emanuela P.) i velikom skupinom hrvatskih vojnika i ranjenika i drugih koji su se sklanjali pred partizanima, povlači se prema Sloveniji, točnije prema Mariboru. U Mariboru je bila u sabirnom logoru oko dva tjedna i onda su sestre puštene i pridružile su se slovenskim sestrama u kući matici koja je tada bila partizanska bolnica. I s. Marinka zajedno s drugim sestrama tu je radila nekoliko mjeseci. U Hercegovinu se vratila u veljači 1946. Prema godišnjem rasporedu sestara za tu godinu, 1946./1947. i sljedeću, 1947./1948. s. Marinka je raspoređena u našu kuću na Široki Brijeg. Nije jasno kada je i kako otišla iz Širokog Brijega, jer polovicom 1948. nalazi se na Petrićevcu upravo u vrijeme kada su sestre mostarske provincije trebale napustiti tu podružnicu. Iz tri pisma s. Marinke upućena u kratkom vremenu bosanskoj provincijalki s. Vereni Dijaković[2] vidi se da je ona (s. Marinka) već ranije bila u Sloveniji i razgovarala sa s. Tomislavom Križanič, vrhovnom vikaricom, bez znanja provincijalke u Mostaru, o prijelazu u bosansku provinciju sestara s Petrićevca. Zato su se i oglušile na brzojavni poziv iz Mostara da napuste Petrićevac: „Mi na sve ovo šutimo jer je stvar riješena kod više instance i taj je put legalan“, piše s. Marinka.[3] U jednom od tih pisama se izražava i razumijevanje što spomenutu molbu bosanska provincijalka nije rado prihvaćala. No, unatoč tome, s. Marinka izražava žarku želju za prijelazom govoreći i u ime ostalih, obećavajući provincijalki da će biti u svemu poslušne.[4] Nisu poznati odgovori na ova pisma. Zna se da je Petrićevac predan bosanskoj provinciji u ljeto 1948. i da su tamošnje sestre privremeno prešle u tu provinciju. Čini se da je s. Marinka godinu dana zatim bila u Varešu. Kad su sestre morale napustiti sve svoje kuće 1949. s. Marinka je otišla odatle u Zagreb gdje se privremeno smjestila kod strica i zaposlila u Državnom osiguravajućem zavodu, srpnja 1949. Kasnije je promijenila više adresa stanovanja za vrijeme svog boravka u Zagrebu. [5]
Iz Zagreba je s. Marinka premještena 1958. u Kreševo,[6] u Dom za mentalno retardiranu djecu i omladinu.[7] U ovoj ustanovi (koja se od 1963. nalazi u Dusini kod Fojnice), radit će desetak godina, s jednim kratkim prekidom od godine dana koju je provela u Dorstenu. I kada je provincija napustila djelovanje na ovoj podružnici, s. Marinka i još neke sestre ostale su u Fojnici do mirovine. Godine 1983. došla je u Konjic ne sluteći da će i odatle morati bježati. Po drugi put u životu, zbog drugog rata ne manje okrutnog od onog prethodnog. S većinom drugih sestara iz Konjica smjestila se u Bašku Vodu. Zdravstvene tegobe ubrzano su je slamale. Kulminiralo je sve padom u kućnoj kapeli kada je slomila zdjeličnu kost. Oko četiri mjeseca provela je nepokretna na postelji. Kroz to vrijeme kao da nije imala nikakve volje da se odupire bolesti i vrati u život. Umrla je od izljeva krvi na mozak 28. siječnja 1993. Njezino tijelo prevezeno je u Međugorje gdje je i pokopana na groblju Srebrenica. Tako se zatvorio krug njezina života tamo gdje je i započeo.
S. Marinka najveći dio života obavljala je poslove u računovodstvu i administraciji. Pojavom, držanjem i ophođenjem bila je pravi tip uredske osobe. Onih uredskih osoba kulturnih i pristojnih s klijentima koje poštuju, ali i očekuju takvo ponašanje prema sebi.
Nakon mnogo godina izbivanja izvan redovničke zajednice i života u specifičnim okolnostima nije joj zacijelo bilo jednostavno naviknuti se na život u zajednici sa svime što to podrazumijeva. No, s. Marinka se trudila i prilagođavala. Dane mirovine provodila je smireno, nekako tiha, moleći, radujući se svemu dobrom i lijepom oko sebe. Pomagala je pomalo sestrama u radionici, koliko joj je oslabljeni vid dopuštao. S. Marinka rado je i puno čitala. U nekim trenucima pokazivala je i duhovitost. I zadržala je i u starosti bitne oznake svoje naravi i osobnosti koje je imala i u najaktivnijoj fazi svoga života.[8]
[1] Usp. APMo, SP, 33/56; Iz jednog pisma upućenog fra D. Mandiću od sestara sa Širokog Brijega, dalo bi se zaključiti da je s. Marinka nakon prvih zavjeta kraće djelovala u sestarskoj školi u Širokom Brijegu. Jer, i ona potpisuje spomenuto pismo pisano početkom veljače 1943. Usp. Ostavština fra D. Mandića, sv. II, mp. 2, f. 232. No, po rasporedu sestara za god. 1943./1944. nalazi se u Mostaru, u provincijalnoj kući.
[2] Usp. APSa, god. 1948. Pisma su pisana 25. lipnja, 3. srpnja i 19. srpnja 1948.
[3] Isto, pismo od 25. lipnja 1948.
[4] Isto, pismo od 3. srpnja 1948.
[5] Prema zabilješki „Sestre u Zagrebu od dolaska do useljenja u našu kuću“ (1949.-1965.) koju je na temelju kazivanja s. Marinke zapisala s. Ancila Bubalo.
[6] Na premještaju je inzistirala i tadašnja vrhovna predstojnica s. Tereza Vidan. Ona je pisala provincijalki s. Beniti sredinom rujna 1958: “Ako Marinki ne možete preskrbjeti posao, kao što smo govorile, u bolnici, onda molim neka ide za neko vrijeme u Austriju k Auguštini, da što prije bude u red. zajednici i obučena“ Usp. APMo, SP, 75/58.
[7]Kada je ova ustanova premještena u Dusinu promijenila je naziv u Dom muške mladeži, zatim je preimenovana u Zavod za zaštitu djece i omladine u Dusini. Nakon premještaja ove ustanove u Fojnicu, 70-ih godina prošlog stoljeća, te kada je promijenila djelomično strukturu korisnika i način rada, dobila je i novo ime: Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica Fojnica.
[8] Vidi: Raspored sestara, god. 1954.-1992.; E. VASILJ, S. Marinka Vasilj (1917.-1993.), KZ 26(1993.), str. 48-49; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 197-199.)