10. veljače 2025.
Rođena: 17. veljače 1920., Lipno/Grljevići
Novicijat: 8. rujna 1946., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1948., Mostar
Vječni zavjeti: 30. rujna 1952., Bijelo Polje
Preminula: 10. veljače 2012., Međugorje
S. Marina, krsnim imenom Lucija, ugledala je svjetlo dana u brojnoj kršćanskoj obitelji Nikole i Kate, rođ. Brkić u Lipnu. U roditeljskoj kući provela i djetinjstvo i djevojaštvo. Na raskrsnici života, kad je trebala izabrati svoj put, odlučila je Bogu posvetiti svoj život u našoj redovničkoj zajednici. Primljena je u kandidaturu u Mostaru 23. lipnja 1944. Kroz vrijeme kandidature, do stupanja u novicijat radila je u mostarskoj bolnici. Novicijat i vrijeme do 1948. godine[1] provodi u provincijalnoj kući, a od tada do 1953. živi i radi u jedinoj preostaloj kući naše provincije u Bijelom Polju.[2] Godinu dana nakon toga je u franjevačkom samostanu u Mostaru. Odatle ju put vodi u Bosnu gdje će ostati više od tri desetljeća: najprije u župi Kiseljak (1954.-1959.), a onda u Domu za mentalno invalidnu mladež u Kreševu, Dusini i Fojnici. Radi se o istoj ustanovi koja se premještala i donekle transformirala tijekom godina. S preseljenjem iz jednog u drugo mjesto, selili su i djelatnici pa tako i s. Marina.
Prije dolaska u ovu ustanovu, s. Marina je uglavnom obavljala kućanske, a u Kiseljaku i sakristanske poslove. U spomenutom domu radi kao njegovateljica štićenika doma i na tom radnom mjestu zaslužuje mirovinu. I nakon umirovljenja ostala je nekoliko godina u Fojnici. U Bijelo Polje je došla 1986. da u miru provede godine starosti. No, to se nije dogodilo. Godine 1992. početkom travnja, zbog rata, morala je u izbjeglištvo. Poput mnogih drugih iz bjelopoljske zajednice, smjestila se u Bašku Vodu, u našu kuću. Ali, poput većine drugih nije se vratila u Hercegovinu nego je s manjim brojem izbjeglih sestara, ostala živjeti u Baškoj Vodi, više od jednog desetljeća, do 2003. Tada je zbog narušenog zdravlja, a i tereta godina, premještena u Međugorje, u naš samostan u Miletini. U tom je samostanu dovršila svoje dane.[3] Posljednje zemno počivalište našla je na groblju Srebrenica.
S. Marinu više poznajemo iz godina njezine starosti, vremena koje je proživjela u zajednici nakon umirovljenja. Vjerujemo da je i u ove godine prenijela iz ranijeg vremena sve ono karakteristično za njezinu osobu: živahnost, neku vrstu mladenačkog poleta, vedrinu, širinu srca. Zacijelo su joj te osobine pomagale vršiti zahtjevan posao među mentalno bolesnim osobama. Često ih je spominjala, sjećala se zgoda iz života tih ljudskih bića koji su malo toga razumjeli, ali govor ljubavi i takvi su i te kako shvaćali. Takvim govorom im je govorila i s. Marina kroz četvrt stoljeća radeći s njima. Na njih se pozivala i u nekim nezgodnijim situacijama. Kada bi na nešto ili nekoga reagirala na nagao i neprimjeren način, ispričavala bi se ovako: znate s kime sam radila 25 godina pa mi nemojte ništa zamjeriti.
Posebne simpatije i ljubav s. Marina je iskazivala najmlađima u zajednici – kandidatkinjama i mladim sestrama. I one su se rado družile sa sestrom Marinom. Za njih je uvijek imala nešto: ljubaznu riječ, osmjeh, koju pripovijest iz života, male darove, spremnost šaliti se i zadirkivati. Nalazila je pristupa i djeci što je došlo do izražaja osobito u Baškoj Vodi. Tamo su joj djeca dala nadimak Super - baka. Kad je premještena u Međugorje, raspitivali su se kod sestara: gdje vam je otišla Super-baka? Ona je pak u Međugorju posljednje godine svoga života provodila u molitvi i radu, usklađenom s njenim godinama i zdravstvenim stanjem. Imala je svoje pobožnosti kojima je ostajala vjerna. Rijetko ju se moglo preteći dolaskom u kapelu. Sve do zadnjih mjeseci života vrijeme je ispunjala i pletenjem pasića i bila je sretna kada ih je mogla dati predstojnici da bi ova mogla njima darovati fratre. Nalazila je puno radosti u tome. A radost je i uvećavala slušajući Radio Mariju uz taj posao. Jednom prilikom sestri provincijalki je rekla: „Meni u životu nikada nije bilo ljepše. Boga se namolim, pomalo pletem pasiće, neka se fratri imaju s čime opasati. A čeljad su mi ovdje sva dobra, od predstojnice pa po redu.“[4] Među tom dobrom čeljadi s. Marina je preminula 10. veljače 2012. godine.
U našem sjećanju ostaje lik „Super-bake“ oslonjene na štap, vedre i radosne, smirene u očekivanju dolaska Gospodnjeg.
[1] Iz novicijatske skupine s. Marine nitko nije polagao prve zavjete 1947., tj. nakon godinu dana novicijata nego kasnije, nakon nekoliko mjeseci produženog novicijata. U slučaju bivše s. Henrike Pavlović to se dogodilo i nakon više od dvije godine novicijata! Ona je naime položila prve zavjete 9. prosinca 1948. Sve ovo oslikava na neki način i situaciju u provinciji prije raspuštanja novicijata u Mostaru. Od 7 novakinja koje su stupile u novicijat 8. rujna 1947. nakon godinu dana novicijata prve zavjete položile su njih tri, članice bosanske provincije. Ostale četiri novakinje bile su otpuštene polovicom lipnja 1948.! Te godine nitko nije stupio u novicijat. Proći će punih sedam godina do ponovne uspostave novicijata, sada u Bijelom Polju, 1954. godine.
[2] Usp. ABOM, 301/53.
[3] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-2012.
[4] Usp. Oproštajni govor prov. predstojnice s. Franke Bagarić, ZP, br. 1 (2012.), str. 49; O s. Marini vidi još: L. GLAVAŠ, Zlatne redovnice, ZP, br. 3 (1996.), str. 17-18.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 323-325.)