15. siječnja 2025.
Rođena: 16. kolovoza 1920., Bukovica
Novicijat: 24. ožujka 1940., Mostar
Prvi zavjeti: 25. ožujka 1941., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1944., Mostar
Preminula: 15. siječnja 1997., Međugorje
Roditelji Ivke s. Marijane, Grgo i Mara, rođ. Musić, umrli su dok je buduća s. Marijana bila djevojčica od jedva nekoliko godina. Njezin stric, ugledni svećenik don Marijan Kelava, pobrinuo se da malu Ivku smjesti u Sirotište sv. Franje u Mostaru. Tu je poput drugih odgajana i školovana. Završila je učiteljsku školu za zabavište. Kad je imala 18 godina odlučila je biti redovnica te je primljena u kandidaturu 1. rujna 1937. Pri stupanju u novicijat uzela je ime svoga strica u znak zahvalnosti za njegovu brigu i ljubav koju joj je iskazivao.
Život nije mazio s. Marijanu, ne samo u djetinjstvu nego ni u prvim redovničkim godinama. One su bile obilježene ratom i zatim i rasulom provincije u poratnim godinama. Prvih godina svoga redovničkog života radila je kao učiteljica zabavišta u Mostaru do 1943., zatim godinu dana na Širokom Brijegu, (1943./1944.) te zadnju ratnu godinu, 1944./1945. u Varešu. Prve poratne godine bile su jednako nemirne. S. Marijana, nakon Vareša, godinu dana živi u provincijalnoj kući u Mostaru, a onda u Virovitici prvih poratnih godina.[1] Od god. 1945. nije mogla raditi više kao učiteljica zabavišta.
Kada su se god. 1949. sestre raspršile posvuda, zbog oduzimanja kuća i nemogućnosti dotadašnjeg djelovanja, i s. Marijana je dijelila tu sudbinu. Pošla je u svoj rodni kraj i radila nekoliko godina kao službenica u Tomislavgradu, u civilnom odijelu, poput mnogih sestara u to vrijeme. Iako izvana nevidljiva kao redovnica, bila je prepoznata kao takva i cijenjena od ljudi – zbog svoga držanja i pristupa osobama.
Od 1955. započinje nova etapa u životu i radu s. Marijane. Prema potrebama provincije radila je na više podružnica, uglavnom u Bosni: Barlovci, Petrićevac i Dusina. U Hercegovini je kraće vrijeme djelovala u Prozoru (godinu dana) i Posušju (dvije godine). Na župama je obavljala razne poslove, a kao glazbeno nadarena, vodila je i župni zbor u Petrićevcu. Međutim u sjećanju s. Marijane, najdublji trag ostavio je njezin rad u Domu za retardiranu mladež u Dusini. Toga vremena uvijek se rado sjećala i o njemu govorila. Kao da je na poseban način sebe našla u tom zahtjevnom i teškom poslu. A predavala mu se svom dušom, ne očekujući uzvrat kojeg nije ni moglo biti. Radila je naime s najpotrebnijima od potrebnih. Njima je s. Marijana pružala ono za čim je možda i nesvjesno, cijelog života čeznula. Ona je u sebi nosila izvjesnu afektivnu ranjivost i psihičku nestabilnost koje su je činile često trpjeti, ali i dovodile u konflikt s okolinom. U njoj je živjelo veliko dijete koje pati zbog manjka pažnje i ljubavi i čezne za sigurnosti. Ali to je nije onemogućilo da iskazuje ljubav i pažnju drugima. Pokazala je to i kada je kao umirovljenica kroz više godina u franjevačkom samostanu u Tomislavgradu njegovala Naju, majku fra Otona Bilića (1982.-1988.). I u zajednicu je znala unositi veselja – svojom bezazlenošću, pjesmom, šalom.
Zadnje godine života provela je u Bijelom Polju (1988.-1992.) odakle je morala u progonstvo početkom travnja 1992. Nakon nekoliko mjeseci vratila se zajedno s drugim sestrama u Međugorje, u iznajmljenu kuću u Kovačici i poslije je prešla u naš samostan u Miletini/Međugorje.[2]Tu ju je pohodila smrt 15. siječnja 1997. Pokopana je na mjesnom groblju Srebrenica. Vjerujemo da je Gospodin koji proniče srce čovjeka ispunio sve čežnje s. Marijane.[3]
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1943.-1947. i APMo, SP, 52/58. Podaci u ova dva izvora ne slažu se u potpunosti.
[2] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-1997.
[3] Vidi: A. KRIŠTO, S. Marijana (Ivanka) Kelava, ZP, br. 1 (1997.), str. 15-17; M. BAGARIĆ, S. Marijana Kelava (1920.-1997.), KZ 30 (1997.), str. 123-125; A. KRIŠTO, S. Marijana Kelava (1922.-1997.), Naša ognjišta, br. 4 (1997.), str. 16; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 230-231.)