1. veljače 2026.
Rođena: 9. rujna 1930., Gornja Blatnica/Gradnići, BiH
Novicijat: 7. listopada 1957., Bijelo Polje/Potoci
Prvi zavjeti: 8. listopada 1958., Bijelo Polje/Potoci
Doživotni zavjeti: 8. listopada 1963., Bijelo Polje/Potoci
Preminula: 1. veljače 2022., Mostar
Sestra Marija Vučić rođena je 9. rujna 1930. godine u Gornjoj Blatnici kao najmlađe dijete u kršćanskoj obitelji Pere i Luce rođ. Martinović, koji su svijetu podarili još tri kćeri i trojicu sinova. Krštena je već za dva dana u župnoj crkvi u Gradnićima i dobila ime Mara. Njezino djetinjstvo i odrastanje oblikovano je međusobnim obiteljskim skladom, odanošću Bogu, Crkvi i Domovini. U strašnim danima II. svjetskog rata stradala su joj sva trojica braće. Bol koja ih je kao obitelj pogodila Mari ne samo da nije naudila nego ju je učvrstila u uvjerenju da jedino vjera u ideale, žrtva, poštenje i molitva čine život pravim i bogatim.
Već je u ranoj mladosti htjela svoj život darovati u redovničkom pozivu. Otkrila je svoje stanje Župniku koji joj je preporučio da, zbog ratnih posljedica u Provinciji Školskih sestara franjevaka kojima se željela pridružiti, pričeka bolja vremena. Nutarnjem glasu milosti koji ju je neumorno pratio odazvala se 16. studenoga 1956. godine stupivši u kandidaturu u Bijelome Polju, gdje je 7. listopada 1957. primljena u novicijat. Prve redovničke zavjete položila je 8. listopada 1958., a doživotne istoga nadnevka 1963. godine, također u Bijelom Polju.
Zbog njezine praktičnosti te smisla za ručni rad i šivanje, odmah poslije položenih prvih zavjeta, od-ređena je za pomoć u samostanskoj vezionici crkvenog ruha u Bijelom Polju i usto vježbala crkveno sviranje. Ujesen 1961. godine premještena je na podružnicu u Banićima, gdje je pomagala u izradi jorgana i drugih ručnih radova pridonoseći za materijalne potrebe zajednice. Djelovala je i kao sakristanka: dvije godine u Gorici (1968.-1970.) i jednu u Kiseljaku (1970.-1971.). Potrebe zajednice vratile su je potom ručnome radu: najprije krojačkoj radionici u Lištici (1971.-1976.), a onda i Bijelom Polju (1976.-1978.). U Sarajevu je 1981. godine završila trogodišnju katehetsku školu. Otada su se nizale postaje na kojima je ostavila trag marljive i uspješne katehistice, koja voli svoje zvanje i u svoj posao unosi sve talente koje joj je Bog podario: Čerin (1981.-1983.), Ljubuški (1983.-1985.), Gorica (1985.-1994.) i Slano (1994.-2004.), gdje je obavljala i službu kućne predstojnice.
Nakon zaslužene mirovine došla je ujesen 2004. u sestarsku zajednicu u Ljubuškom i požrtvovno je pomagala u kućanskim poslovima. Godine 2007. premještena je u samostan Svete Obitelji u Franjevačkoj 88 u Mostaru i sve dok su joj fizičke sile dopuštale pomagala u vezionici crkvenog ruha (2007.-2012.). Potom se na samostanskom bolesničkom odjelu tiho i zahvalno, uz brižnu pomoć sestara njegovateljica, bližila posljednjim danima svojega života. Svakoga je dočekala s osmjehom i prirođenom otmjenošću i ljubaznošću koju nije gubila do posljednjeg dana.
Sestre koje su s njom imale povlasticu živjeti kažu kako je s. Marija u njihovim životima ostavila trag blagosti. Bila je uvijek staložena, dobrohotna i pobožna, a nadasve miroljubiva. Nije ulazila u sukobe, a kada je osjetila da se nekomu i nehotice zamjerila ponizno bi se ispričala. Trudila se biti vjero-dostojna redovnica – održavati red u molitvi, radu, odmoru i u zajedništvu sa sestrama. U poslu je bila izrazito uredna, uslužna i strpljiva.
Iscrpljena teretom godina, radom i bolestima, koje su se tijekom života nakupljale, izišla je posve mirno ususret Gospodinu s upaljenom svjetiljkom čiji je žižak sažimao 64-godišnje redovničko predanje i 91 godinu bogobojaznog života. Pokopana je 2. veljače na sestarskom groblju Gruban u Bije-lome Polju. Svjetlost vječna svijetlila joj u kući Očevoj!