14. siječnja 2026.
Rođena: 30. ožujka 1910., Posuški Gradac
Novicijat: 19. ožujka 1935., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1936., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1939., Mostar
Preminula: 14. siječnja 1992., Bijelo Polje
Delfa s. Margareta rođena je u obitelji Joze i Zlate rođ. Tomić u Posuškom Gracu. Kao dvadesetogodišnja djevojka primljena je u kandidaturu u Mostaru 30. rujna 1930., a u Mostaru će završiti i novicijat.
Nakon položenih prvih zavjeta pa do 1949. s. Margareta je obavljala dužnost kuharice u Mostaru, u franjevačkoj bogosloviji i samostanu u Mostaru u dva navrata (1936.-1938.; 1940.-1942.), u Međugorju u našoj kući, također u dva navrata (1938.-1940.; 1945.-1949.) i sredinom rata u državnoj bolnici. Istu dužnost vršit će cijelog aktivnog života na župama i u franjevačkim samostanima. Najduže se zadržala u Konjicu, Posušju i Širokom Brijegu. U franjevačkom samostanu u Mostaru radila je u dva navrata – sredinom 50-ih godina te godinu dana neposredno prije nego se povukla u mirovinu 1977. Od tada živi u tadašnjoj provincijalnoj kući u Bijelom Polju.[1] U Bijelo Polje je došla kad se ozbiljnije razboljela. Sve godine do smrti bile su označene bolešću koja je imala manje ili više teške faze.
I u bolesti s. Margareta je sačuvala bitne značajke svoje osobnosti. Dok je bila na župama i u samostanima, bila je neumorna u služenju. Poštivala je svećenike i voljela sestre dodijeljene joj za pomoć. One najmlađe koje imaju iskustva života s njom reći će bez ustezanja: bila je kao mater. Gospodin ju je obdario osobinama dragocjenim za zajednički život: skromnošću, poniznošću, strpljivošću i poštivanjem svake osobe. Nikada nije govorila loše o bilo komu. U bolesti – a bila je šlagirana godinama, dijelom nepokretna, a onda djelomice pokretna, pokazivala je vjerničke i redovničke osobine. Bila je predana u Božje ruke, bez tjeskobne zabrinutosti, zahvalna sestrama za skrb i njegu. U njezinu bolesničku sobu svi su rado navraćali. Uza sve, ili bolje reći iznad svega, s. Margareta je bila moliteljica. I danas se sjećamo, kad je bila djelomično pokretna, kako je izlazila u klaustar ili malo privirila na Gruban, s jednom rukom koja je „visjela“ šlagirana, a u drugoj je uvijek držala krunicu. Imala sam dojam da hoda „oslonjena“ upravo na krunicu. Ne na druga pomagala. Na taj je način služila do smrti.
S. Margareta je završila svoj Bogu i zajednici posvećeni život 14. siječnja 1992. Pokopana je na groblju Gruban. Ostavila je primjer molitvom, radom i ljubavlju ispunjena života življenog u jednostavnosti i malenosti.[2]
[1] Usp. APMo, SP, 22/54; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.-1991.
[2] O s. Margareti vidi još: M. PEHAR, Pedeset godina redovničke vjernosti, KZ 18(1985.), str. 157-159; M. MIKULIĆ ml, S. Margareta Begić (1910.-1992.), KZ, 25(1992.), str. 15-16; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 188-189.)